(FOTO) Na putu roditeljima u Francuskoj: Sa nepokretnom sestrom na leđima u bijegu od talibana i islamskih ekstremista

Migrantskom rutom sa polusestrom na leđima/Fahrudin Bender

Kada i kako će završiti migrantska kriza na lokalnom, ali i globalnom planu, pitali smo direktora IOM-a za Bosnu i Hercegovinu Petera van der Auweraerta. On to, naravno, ne zna i kaže da kada bi znao, bio bi predsjednik Evrope ili nešto slično. Od nas u Bosni i Hercegovini traži da budemo strpljivi i da pomognemo migrantima, jer su oni samo u prolazu, budući da naša zemlja nikome od njih nije krajnja destinacija.

Bijeg od talibana

Otkako se vode službene zabilješke o pristiglom broju migranata u Bosni i Hercegovini, evidentirano je oko 20.000 izbjeglica i sve one u određenom momentu završe u Unsko-sanskom kantonu. Peter kaže da, s obzirom na to da je trenutni broj u USK-u oko 4.000 migranata, to praktično znači da se tri od četiri migranta i dalje uspiju domoći Evrope ilegalno prelazeći bosansku i hrvatsku granicu.

– To je za njih jako dobar omjer i zbog toga i dalje dolaze, ističe šef Međunarodne organizacije za migracije.

Međutim, u Bosni i Hercegovini ostaju ili se bar najduže zadržavaju oni najslabiji, nemoćni i siromašni, koji nisu u stanju platiti krijumčarima prelazak granice. Takav je slučaj i sa Junusom i njegovom polusestrom Durdanom Zazai iz Afganistana. Durdana ima 14 godina i teški je paraplegičar. Putujući 14 mjeseci balkanskom rutom, Junus ju je bukvalno nosio na leđima, ali dalje ne mogu proći. Pokušali su deset puta preći hrvatsku granicu, ali bezuspješno. Kada ih granična policija primijeti, oni ne mogu da bježe. Tako da su svaki put vraćeni u hotel Sedra kod Cazina, gdje i danas borave sa drugim migrantskim porodicama koje imaju djecu.

Foto: Oslobođenje / Fahrudin Bender

– Mi smo pobjegli iz Afganistana, gdje je jako teško živjeti. Nema škole, nema posla, nema novca, nema hrane. Talibani i islamski ekstremisti su svugdje, to nije život za nas i mi želimo otići što dalje, priča nam dvadesetjednogodišnji Junus.

Njihova destinacija je Francuska, gdje žive roditelji nepokretne djevojčice. Junusov otac i majka su još u Afganistanu, žive skromno i oprezno kako su naučili i još s nestrpljenjem očekuju vijesti od sina. Sa njih dvoje još putuje i Durdanina sestra Amina. Njih troje se drže zajedno, a maleni i slabašni Junus ih pazi i čuva.

U razgovoru sa nama traži da prenesemo njegov apel međunarodnim i humanitarnim organizacijama koje bi mogle i željele pomoći, da povežu porodicu Zazai sa roditeljima u Francuskoj, da možda neko dođe po njih i da ih odveze do najbližih.

– Nikad se ne bih odvajao od Durdane, ona treba moju pomoć, ističe Junus.

Vraćeni 24 puta

To što je nosi i što ga usporava, za njega nije teret. Putovali su od Afganistana preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije i Albanije, pa preko Srbije do Bosne. Niko u više navrata nije vraćen sa granice od njih, čak 24 puta su bili u situaciji da im se zatvori put i da budu vraćeni u zemlju iz koje su ušli. Za sada je Hrvatska rekorder, čiji su ih graničari 10 puta vratili. U hotelu Sedra imaju dobar smještaj, ako bude kasno da ponovo pokušaju otići, moći će barem udobno provesti zimu u Bosni i Hercegovini. Ipak, ne prestaju da sanjaju o Francuskoj.

Junusu i Durdani san je ugledati Eiffelov toranj/Fahrudin Bender

Za njih je Eiffelov toranj svjetionik koji još ne vide, ali osjete zrake slobode koja poput svjetlosti bljeska iz željenog pravca. Možda se nakon ove priče netko i sažali, možda popuste grubi birokratski propisi koji sprečavaju ilegalne migrante da žive u željenoj zemlji, možda im se granice otvore.

Piše: Fahrudin Bender