Od Billovog sjaja do očaja: Sunovrat olimpijske ljepotice

Foto: tv1.ba

Piše: Rasim Belko

Surova i divlja, Bjelašnica je najljepša pod bijelim pokrivačem. Zbog toga i jeste odvajkada imala posebnu čar. Privlačila je sve koji su voljeli snijeg i moć planine, sve koji žive adrenalin.

Ljudi su je pohodili, skijali se, sankali i planinarili iako je bila neukrotiva.

I onda je grad nad kojim se nadvila dobio Igre. Zimske olimpijske igre stigle su u Sarajevo. Ukroćena je i pretvorena u rajsko polje.

Takva kakva je i zaslužila je disciplinu koju “voze” samo hrabri. Start spusta bio je sa Opservatorija, odakle je krenuo Amerikanac Bill Johnson i doletio do olimpijskog zlata.

Ovako je sve to izgledalo 1984. godine.

Bilo je to prije skoro 35 godina. A Bjelašnica i mjesto gdje je Johnson slavio pobjedu danas izgledaju ovako.

Foto: tv1.ba

Od Billovog sjaja do očaja. Loši ljudi zlog vremena uništili su blještavilo. Ostale su samo uspomene i arhivski snimci.

Nestalo je starog sjaja, baš kao što nestaju oni koji su voljeli doći da uživaju u zimskim radostima i čistom zraku. I dok u gradu vladaju černobilski uslovi dobro bi nam došlo da možemo otići na Bjelašnicu i prodisati.

Ali, morat ćemo sačekati, na neka nova imena. Jer razlika između onih koju su osamdesetih pripremali Bjelašnicu za Igre i ovih koji je raskopavaju danas je ljubav. Prvi su voljeli planinu, razumijevali njenu dušu. Drugi vole samo pare. Zato im je svejedno što Bjelašnica izgleda ovako.

Foto: tv1.ba

Dole blato, gore beton.

Hladno sivilo ubačeno u prirodnu oazu. Smještaj je potreban, ali finansijeri i planeri nisu vodili računa o estetici i ravnoteži. Novac je light motiv, sve ostalo je nevažno.

Svaka nova faza gradnje bila je novi pucanj u srce planine.

Foto: tv1.ba

I zašto nas onda čudi situacija u kojoj se petkom najavljuje dnevno i noćno skijanje, a subotom i nedjeljom servira kamenje?!

Skijašima, koji svoju opremu pripremaju u oktobru nije bitno ko je kriv. Dočekali su decembar, vidjeli da je napravljen snijeg i da su pozvani. Došli su i razočarali se. Ali razočarenje je realnost današnje Bosne i Hercegovine.

U krečnjačko-dolomitsko tlo Bjelašnice ugrađeni su milioni. Pravile su se i prepravljale staze. U milione su se ugrađivali mnogi. Direktorskom foteljom firme ZOI ‘84 su defilirali stranački stručnjaci sa samo jednom vizijom – da stvore prostor i uhljebe stranačku diviziju. Uništavanje olimpijskog blaga bila je kolateralna šteta.

Od sna da se jednog dana svjetski šampioni spuste niz strme padine Bjelašnice nije ostalo ništa.

Uskoro će, za naše prilike jedno veliko takmičenje – EYOF 2019. Domaćini su Sarajevo i Istočno Sarajevo. Jednu priliku smo već propustili, drugu ne bi smjeli. Ali, ko može garantovati da nećemo? Izgled Bjelašnice ne ulijeva nadu.

Foto: tv1.ba

Sarajevska djeca nekada su zimske raspuste provodila na Bjelašnici. Te graje više nema. Ostali su ugašeni topovi, koji ispaljuju zloglasnu tišinu. Tišinu glasniju od vjetra, jedine prirode koja na Bjelašnici prkosi ljudskom neznanju.

Na Igman nismo ni išli, priča bi bila još mučnija.

Foto: tv1.ba

Oni koji su odgovorni za sadašnje stanje Bjelašnice su posljedično-uzročno odgovorni i za ono što je ponuđeno građanima Sarajeva danas i njihovoj djeci – umjesto sankanja i skijanja, servira nam se magla i dim nargile. Jer jednog nema, pa čak ni u vještačkoj formi, dok nam se drugo velikodušno dijeli.

U tekstu su izraženi isključivo stavovi autora i ne odražavaju nužno uredničku politiku TV1 i TV1.ba.