Foto: Damir Ćumurović

Robert Prosinečki u četvrtak je imenovan za selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Kao igrač bio je beskompromisan, lucidan, uvijek jasan i konkretan. Takav je i kao sagovornik. Otvoren i decidan. Ne koristi floskule, a sa velikom strašću priča o svojoj karijeri, ali i planovima sa najboljim bh.timom u budućnosti.

Sa novim selektorom Zmajeva razgovarali smo dan nakon zvaničnog predstavljanja medijima u našoj državi. Prosinečki koji je dobio podršku Izvršnog odbora N/FS BiH, bio je izuzetno raspoložen, a jutro nakon što je i zvanično potpisao ugovor sa našim savezom je iskoristio za šetnju gradom.

– Prespavaš pa ti se slegnu emocije, razmišljanja. Bilo je puno bure u prethodnim danima, puno medija, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, imao sam puno poziva. Sam izbor za selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine je za mene jedan veliki izazov, ali i čast biti takvim igračima selektor. Sada samo treba početi raditi. Jedva čekam prve treninge i rad sa igračima, rekao nam je u uvodu Prosinečki i nastavio:

– Vrlo brzo nam dolaze susreti sa Amerikom i Meksikom, tako da moramo brzo vidjeti koji će igrači putovati na ovu turneju. Slijedi sastanak sa selektorom mlade reprezentacije Marinovićem, odmah nakon Amerike dolazi i žrijeb za Ligu nacija, počinje i domaće prvenstvo. Bit ću ovdje i upoznati se sa igračima na koje ćemo moći računati.

Koliki je problem termin utakmica, s obzirom na to da gostovanje u Americi dolazi u vrijeme kada je gotovo finiš priprema za početak Premijer lige BiH?

– Nezgodan termin jeste, ali šta je tu je. Dogovoren je prije moga dolaska i imamo obavezu da ispoštujemo dogovor. S druge strane, dvije utakmice protiv Amerike i Meksika su dobra prilika da vidimo gdje smo i šta smo sa ovim igračima koje ćemo pozvati.

Vaša dva saradnika nisu previše poznata ovdašnjoj javnosti, pa možete li nam reći nešto više o njima.

– To su ljudi koji su od mog povjerenja, koji su moji saradnici od momenta kada sam počeo samostalnu karijeri. Radi se o dvojici vrhunskih profesionalaca i mislim da je to jedan normalan slijed za jednog selektora, da ima svoje ljude od povjerenja.

U stručnom štabu pored Spasića i Ciprića, bit će i Rahimić i Hasagić.

– Sa Rahimićem sam se čuo jučer, malo smo razgovarali ubrzo ćemo se i vidjeti. Nakon što završim ove osnovne obaveze bit ćemo svi zajedno i imat ćemo vremena da razgovaramo o svemu.

Poznato je da ste vi trener koji “traži igru” i ne volite tzv. preskakanje igre izbijanjem lopti u dubinu terena.

– Treneri se prilagođavaju ekipi i na taj način pokazuju koliko su sposobni. BiH ima taj kvalitet da se tako igra, pa ću tome i težiti da kroz igru dođemo do pozitivnog rezultata. Svi igrači koji su u velikim klubovima za njih je to normalno i svi igrači koji tu dolaze su svjesni da BiH ima odličnu reprezentaciju, da mora dominirati i igrati prepoznatljivo. Igra ovisi o mnogim stvarima, ali sam siguran da je ovaj skup igrača sposoban za to.

Poznato je da je BiH u ofanzivnom dijelu puno kvalitetnija u odnosu na defanzivni dio. Da li ste vi uočili isto i na koji način to riješiti?

– Gledao sam dosta utakmica i to je bilo vidljivo. U utakmici sa Belgijom daš tri, ali primiš četiri pogotka i to jasno ukazuje na problem u defanzivi. Mislim da ćemo to riješiti “po putu”, jer siguran sam da postoji kvalitet za to. Današnji fudbal se igra u dva smjera i moraš igrati u oba, a mislim da ova selekcija igrača to može.

Vi ste bili playmaker u jednoj drugačijoj fudbalskoj eri. Miralem Pjanić je danas jedan od vodećih fudbalskih playmakera Evrope. Da li će mu vaše iskustvo i savjeti dodatno pomoći za razvoj?

– Pjanića zna cijela Evropa i poznat je njegov kvalitet. Jedna je od najvažnijih karika u veznom redu Juventusa, a sama ta činjenica dovoljno govori o njemu. Sigurno ćemo težiti da on to bude i u reprezentaciji. On bi morao biti taj koji će nas organizovati, kao što to radi i u Juventusu. On igra zreo fudbal i svi se nadamo da će to raditi i u reprezentaciji.

Situacija u BiH je prilično komplikovana u svim sferama, pa tako i u sportu. S druge strane, imamo taj nadaleko poznati mentalitet, koji je često prilično negativan prema svemu. Da li će vam to predstavljati dodatni problem?

– Siguran sam da su svi oni željni uspjeha i to je recept kako dobiti povjerenje. S druge strane, svaki igrač koji nastupa za svoju državu, želi da ostavi trag iza sebe, a to se najlakše radi kada odlazite na velika takmičenja. Siguran sam da su oni motivisani i da tu neće biti problema. Kada govorimo o mentalitetu, trebate pogledati sve naše fudbalere, kada kažem naše mislim na prostor bivše Jugoslavije, koji kada odu u internacionalne lige brzo se nametnu, jer imaju u sebi pobjednički mentalitet.

Ko je bio vaš fudbalski uzor?

– Svi mi koji se počinjemo baviti ovim poslom imamo nekog uzora ili idola. Kako danas djeca govore o Ronaldu ili Messiju, u naše vrijeme su bili Maradona ili Platini. Mi smo tu tražili nekog ko će to biti. Danas djeca imaju priliku svakodnevno gledati svoje idole, za razliku od vremena kada smo mi odrastali. Ipak, svakako da je to Maradona, koji je bio vrhunski igrač.

Kako je bilo igrati protiv svog idola na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji, kada je reprezentacija Jugoslavije poražena upravo od Maradonine Argentine u četvrtfinalu?

– Oni su poslije igrali u finalu. Jugoslavija je ispala na penale protiv njih. Maradona možda nije bio najbolji na toj utakmici, ali je sigurno on igrač koji je obilježio svjetski fudbal. I pored svih problema koje je imao, on je jedan od najvećih igrača svih vremena. Sa Napolijem je osvojio titulu u Italiji, sa Argentinom prvak svijeta, bio najbolji igrač na svijetu i svakako da zauzima posebno mjesto u historiji fudbala.

Čile 1987. je svakako obilježio vašu karijeru i upravo ta titula je nekako i odredila vaš daljni razvoj. Kako gledate na taj veliki uspjeh tri decenije kasnije i da li ste u kontaktu sa saigračima iz te generacije?

– Pa sretali smo se mi poslije u A selekciji Jugoslavije, pa potom i u reprezentaciji Hrvatske, jer je većina tih igrača u suštini bila član selekcije koja je 1998. osvojila bronzu u Francuskoj. Svima nama je ta 1987. nekako odredila karijeru. Tu su nas ljudi praktično prvi put mogli vidjeti i prepoznati naše mogućnosti. Skoro svi su napravili velike karijere.

Tokom boravka u Crvenoj zvezdi ste dijelili svlačionicu sa nekoliko igrača iz BiH. Husref Musemić i Refik Šabanadžović u našoj državi imaju status legendi. Kakav ste odnos imali sa njima?

– Pa sa Refikom sam igrao malo duže, sa Husrefom nešto kraće. Imali smo uvijek super korektne odnose, čak smo se i družili, pa će svakako moj dolazak u BiH biti prilika da se ponovo vidimo i da tražim savjete od njih. Ljudi su koji ovdje žive i sasvim sigurno puno znaju.

Vaš odnos sa Ćirom Blaževićem je nešto što je tema tokom cijele vaše karijere. Poznato je da vas je upravo Blažević otpisao u Dinamu.

– Ćiro i ja smo stalno u nekim “turbulencijama” i svi su nas povezivali sa tim mojim odlaskom iz Dinama. Rekao je da neću igrati i da sam netalentovan, pa sam ja napustio Zagrepčane. I stalno se negdje postavlja to pitanje. Poslije toga mi je bio selektor u Hrvatskoj. Ja sa Ćirom i dan-danas imam vrlo dobar odnos. U fudbalu i u životu je jednostavno tako. Mogao sam biti ljut u tom momentu, poslije se to sve zaboravi. Često se poteže pitanje jesam li mu oprostio? Nemam ja njemu šta opraštati, jednostavno tako je bilo. Sada smo u vrlo dobrim odnosima i to sve govori o cijeloj situaciji.

Dokumentarni film o karijeri i životu Dragana Džajića, u jednom svom segmentu govori i o vašem prelasku iz Zagreba u Beograd. Imponuje li vam taj podatak da u filmu o jednoj od najvećih legendi jugoslovenskog fudbala, Džajić upravo govori o vama?

– Pa Džaja je slagao jednu Zvezdu, koja je napravila najveći uspjeh od svih ekipa iz tog tzv. istočnog bloka. Samo Steaua i Zvezda su osvojili tadašnji Kup evropskih šampiona, današnju Ligu prvaka. Sjajna karijera koju je imao, obilježila je i ta titula osvojena u Bariju. On je radio i stvorio generaciju koja je bila prvak Evrope i svijeta. Sarađivali smo i dok sam bio igrač, ali i u vrijeme dok sam bio trener u Beogradu.

Safet Sušić ili Dragan Stojković Piksi, ko je bio bolji fudbaler?

– Uh. Teško pitanje, jako je teško odgovoriti na to. Ja sam sa Papetom igrao u vrijeme kada je on već bio u ozbiljnim igračkim godinama, dok sam sa Piksijem igrao tri godine u Zvezdi, ali i poslije u reprezentaciji Jugoslavije. Pape je bio vanzemaljac, čudo, Piksi sa druge strane isto tako. Ma obojica su bili čudo od igrača, nema šta.

Gdje vam je bilo najteže gostovati u Bosni i Hercegovini? Koji vam je teren ostao u lošem sjećanju?

– Kada malo razmislim bilo nam je teško na svim terenima. Sjećam se poraza na Grbavici 3:0, potom poraz od Sarajeva na Koševu, pa smo dobili pet komada od Veleža, tako da teško se odlučiti. To je bila takva liga da gdje god da dođeš nije lako igrati, a kamoli pobijediti. Tih godina je liga bila na visokom nivou. Da li zbog sjajnih generacija, da li zbog tog pravila o odlasku vani poslije 28 godine, ali jednostavno bilo je izuzetno zahtjevno igranje tadašnje lige. Veliki broj kvalitetnih pojedinaca, ekipa i gdje god dođeš možeš doživjeti poraz, nigdje nije bilo jednostavno.

Kako, isključivo sa sportskog aspekta, gledate na raspad bivše države. Da li bi ekipa koja je tih godina nastupala, uspjela da se popenje na krov Evrope i svijeta?

– Da li bi bilo ili ne bi, to ne možemo znati. Po kvalitetu sasvim sigurno da smo bili neko ko bi u budućnosti imao mogućnost da ide na sami vrh. Evropsko prvenstvo 1992.? Pa vi znate da je umjesto tadašnje Jugoslavije, otišla drugoplasirana iz naše kvalifikacione grupe, Danska koja je na kraju postala prvak Evrope, pa onda po nekoj logici vjerovatno bismo mi bili prvi. Iako je to sve nagađanje naravno. Možemo govoriti šta bi bilo, kad bi bilo, ali jedno je sigurno da smo imali nevjerovatan kvalitet. Od starijih igrača koji su tu bili, pa do mlađih koji su dolazili, tako da bi Bogami taj selektor imao velikih problema ko bi igrao.

Nastupali ste za velike klubove, dijelili svlačionicu sa sjajnim imenima iz svijeta fudbala. Da li je tokom vaše karijere, bio neki fudbaler prema kojem ste imali ogroman respekt u svlačionici i na terenu u odnosu na ostale?

– Imaš sreću da igraš u dva najveća kluba na svijetu, Realu i Barceloni. Takvih je čini mi se samo četrnaest u historiji, od čega samo šest stranaca. Velika stvar je to za mene. Bilo je sjajnih igrača od Ronalda, Romarija, Figa, Hagija, Sanchez. tada je bilo teže otići u velike klubove, jer su samo tri stranca tada mogli igrati. Svi se dobro sjećamo tih fudbalera. Primjera radi, u Milanu su bili Van Basten, Gullit i Rijkaard ili u Interu Matthaus, Brehme i Klinsmann. Tačno si znao gdje je koji fudbaler. Bilo je puno teže igrati u tako velikim klubovima. Sigurno je da sam dijelio svlačionicu sa velikim imenima, ali sam ponosan na takvu činjenicu i karijeru koju sam imao.

Kojih vam je pet minuta najtežih u karijeri?

– Bilo je teških i radosnih trenutaka svakako u karijeri. Teško je sada ovako izdvojiti kojih je pet minuta najtežih, ali svakako da ih je bilo. Fudbal je takav, sve se promijeni u sekundi, a ne u pet minuta. Bilo ih je dosta…

Kada vam neko spomene ime Lilliana Thurama, na šta vas prvo asocira?

– Čovjek postigne dva gola za reprezentaciju u karijeri i to baš protiv ekipe za koju ja igram! Polufinale SP 1998… Imali smo šansu za finale, pa bismo poslije vidjeli šta bi bilo sa Brazilom. Ali to je fudbal, desi se tako.

Tokom vaše sjajne karijere, nerijetko se govorilo da volite život izvan terena, misleći na izlaske i provode.

– Pa vidite mene je to stalno pratilo. Ja sam cijeli život radio stvari emotivno i nikada ne bih ništa mijenjao. Tako sam se stalno ponašao tokom karijere. Vide te ljudi sa cigaretom i odmah misle da i piješ. Ja nisam nikada pio, ali su ljudi to dvoje povezivali.

Onda se osvrnuo na karijeru fudbalera.

– Obožavao sam da igram fudbal i da sam na terenu. Nema ništa ljepše nego dok si fudbaler. Često se čuje ono pripreme, pa teško mi je, ali najteže je poslije, kada završiš karijeru. Kada si na terenu, to je najbolji osjećaj. Kada si fudbaler svi drugi za tebe rade. Dobiješ kopačke, dres, svi rade za tebe da napraviš neki rezultat. Imaš probleme, klub ili neko drugi to riješi, tvoje je samo da igraš, a ja sam to obožavao. Samo trening, utakmica i karantin. Samo smo morali razmišljati da ne zakasnimo na nešto od ovo troje. Sigurno i da nije bilo plaćeno, a srećom po nas je bilo plaćeno, ja mislim da bih ga opet igrao. – Biti trener je sto puta teže. Kada si fudbaler ovisiš samo o sebi, razmišljaš kako na što bolji način dodati loptu i to je to. Kada si trener misliš o hiljadu drugih stvari, o svemu. To je druga priča, sasvim. Ovo je drugačiji posao, za..ban posao….

Poruka za navijače bh. reprezentacije?

– Navijači će prepoznati, siguran sam. Bitno je ostvariti dobar rezultat, kada imaš dobre rezultate svi te vole i to je jednostavno tako. Tu nema puno filozofije. Vjerujem da ovi igrači i ova reprezentacija imaju vrhunski potencijal. Oni moraju da shvate da nema možda i nema da probamo, nego moraju da shvate da imamo sjajnu reprezentaciju i da ćemo mi sigurno dati sve da odemo na veliko takmičenje. Prvo naredno je Euro 2020., a siguran sam da oni to mogu. Težit ćemo tome da kad nam druge selekcije dođu u goste da imaju respekt i strah od naše selekcije.

 

SHARE