Škola nam vraća osmijeh na lice

Foto: oslobođenje.ba

Mališani iz Irana, Iraka i Sirije, koji su smješteni u objektu u Lužanskom Polju, sa nestrpljenjem svako jutro čekaju polazak u školu. Sa osmijehom ulaze u učionicu, pripremaju se za čas i planiraju druženje sa drugarima. Ni po čemu se ne razlikuju od svojih vršnjaka. U Prvoj osnovnoj školi na Ilidži, zahvaljujući Save the Childrenu, World Visionu BiH i UNICEF-u, za djecu migranata svakodnevno se realizuju nastava i programi koji im pomažu da stresne situacije, neizvjesnost i traume što prije prevaziđu.

Prolazna stanica

– U našoj školi su sva djeca ista i imaju jednaka prava. Pravo na obrazovanje je prioritet u odrastanju svakoga djeteta i posebno sam sretan što je upravo naša škola otvorila vrata za ovu pametnu, sposobnu, hrabru djecu. U decembru 2018. smo počeli s ovim programom, u januaru smo, tokom raspusta, za njih realizovali radionice, a već početkom drugog polugodišta 22 djece je bilo u školskim klupama sa vršnjacima. Napravili smo tim od 10 nastavnika koji znaju engleski jezik i koji su prošli dodatne edukacije kako bi na najbolji način pomogli mališanima da se uklope u sredinu i steknu nova znanja, kaže nam Arif Ćelović, direktor Prve OŠ Ilidža.

U školu je krenulo 22 mališana, a danas ih nastavu pohađa 10. Mnogi od njih se ne zadržavaju u Sarajevu, BiH im je tek prolazna stanica na putovanju ka zapadnoeuropskim zemljama.

– Njihovi putevi su vrlo nepredvidivi. Nama je bitna njihova uspješna socijalna integracija. Značajnu ulogu u svemu igra i vršnjačka podrška koju su ovdje pronašli. Zahvaljujući nevladinom sektoru, a u komunikaciji sa Ministarstvom za obrazovanje, nauku i mlade KS-a, uspostavili smo dobar sistemski pristup prihvatanja te djece i pristupa njihovoj integraciji. U rad smo uključili igre, slobodne kreativne aktivnosti, metode opuštanja, priča nam Senadija Hadrović, pedagogica škole, i naglašava kako nijednog trenutka nije osjetila težinu posla, osim zadovoljstva da je neko dijete osjetilo da pripada tu, a zapravo sva djeca su osjetila da pripadaju ovdje, bez obzira na kompleks privremenosti koji imaju i koji nose sve vrijeme.

Dodaje da se upravo kompleksa privremenosti, koji je usađen kod djece, ona prvo pokušavaju osloboditi.

– Neka djeca su uspjela da prevaziđu taj osjećaj i prepreku i počela su izučavati bosanski jezik. Tako lakše komuniciraju sa našom djecom, ostvaruju kontakte, a još jedna stvar je jako dobra, a to je poznavanje stranih jezika naše djece, pojašnjava Hadrović.

Mališani uglavnom potječu iz školovanih porodica, koje su u Iranu, Iraku i Siriji ostavile dobro razrađene poslove, kuće, stanove. U potrazi za sigurnijim životom završile su u Sarajevu, ali su prije toga prešle Tursku, Srbiju, Makedoniju, Hrvatsku, Grčku….

– Duže od godinu putujem. Moja porodica je planirala da pokušamo preći dalje i došao sam se pozdraviti sa drugarima. Vremena provedenog u Sarajevu ću se sjećati sa najljepšim emocijama. Najteže mi je što ne znam bosanski jezik, ali imam želju da ga naučim bez obzira na to da li ću se ikada više vratiti ovdje. Znam osnovne stvari i mnogo riječi razumijem, priča nam četrnaestogodišnjak, koji je u proljeće 2018. napustio svoj dom u Iraku.

Planirali su doći do Belgije ili Engleske, do zemlje koja će im pružiti život bez straha, neizvjesnosti, rata, stradanja.

Rođendansko slavlje

– Ne mogu izdvojiti ništa kao posebno teško, jer sve je preteško. Putujemo, putujemo, putujemo, a taj put nema kraja. I ispred nas i iza nas je samo put, ističe ovaj dječak.

Devetogodišnja djevojčica iz Irana je presretna u školi. Ima dosta drugara, svi su je prihvatili i osjeća se kao kod kuće.

– Posebno mi se sviđa način proslave rođendana ovdje. Ko slavi rođendan, donese bombone ili čokoladice, podijeli svima u razredu, učiteljica nam pusti muziku i plešemo. Ako nismo znali da je tom djetetu rođendan, skupimo pare i sutra poklonimo neku igračku slavljeniku. Puno se smijemo, razgovaramo, družimo se. Najviše volim časove muzičkog i želim postati balerina, veselo govori, uz napomenu da ne želi otići iz Sarajeva.

I njena majka je zadovoljna načinom na koji su prihvaćeni u Sarajevu, ali za porodicu želi obezbijediti krov nad glavom i posao.

– Sarajevo nam je jako blisko po mnogo čemu. Ljudi su jako topli i gostoljubivi. Ovdje se osjećamo sigurno, ali teško da možemo obezbijediti normalne uslove za porodičan život, dodaje majka koja je u Iranu sa suprugom vodila privatnu kompaniju.

Ostavite svoj komentar