Nakon 30 godina, jedan od razreda srednje medicinske škole u Sarajevu okupio se. I to cijeli. Većina njih odavno ne živi u Sarajevu, pa su umjesto proslave 30 godine mature, organizovali ekskurziju u vlastitom gradu.

Tanja Stojiljković Stojanović Sarajevo je napustila dvije godine nakon srednje škole. U Sarajevu nije bila od 1990. godine. Nakon 27  godina, iz Kanade je došla da vidi drugare iz srednje Medicinske škole.

Nisam uopšte planirala, bila sam u kontaktu sa nekim od njih, sa Mirom Hadžibegić koja je bila moja najbolja prijateljica. Izgubili smo jednog druga. Zbog bolesti. Ali on je sa nama.Izgubili smo kontakte, ljudi su se razbacali svuda po svetu. Jako je teško. Za neke nismo ni znali, da li su živi, gdje su. I sada da se svi nađemo zajedno.To je apsolutno predivno. Mislim da govori da ipak ljubav vlada, s ushićenjem govori Tanja Stojiljković Stojanović.

Danijela Kon i Amela Zornić sjedile su petoj klupi sve četiri godine. Danijela sada živi u Torontu, a Amela u Štokholmu.

Moju Danijelu nisam vidjela 25 godina. Kada me je na aerodromu dočekala, te suze. Svi koji su nas okruživali, ljudi su stali nepoznati da to vide. Plakali su i oni. A ne znaju o čemu se radi, kaže Amela Zornić Dolović.

Mi smo se vidjeli i mi smo nakon istog trenutka počeki pričati kao da smo se prije pet minuta vidjeli. Priča se nastavlja, i nastaviće se i dalje, kaže Danijela Kon.

Grupi koja u Sarajevu provodi sedam dana, pridružila se i razredinca. Kaže, u ovoj generaciji loših đaka nije bilo.

Moj prvi posao je bila ova škola, i radila sam u školi još dugo. Zadnjih 13 godina ne radim, ali to više nisu te generacije. Nema govora,kaže razrednica Meliha Kakrin Činarević.

Juče smo imali priliku da pogledamo dnevnik iz četvrtog razreda. Stvarno smo se oduševili sopstvenim dobrim ocjenama, a bilo je i ukora razrednice. Ja sam recimo pročitala svoj ukor, da redar ne obavlja svoju dužnost jer su mnogi pobjegli sa nekog časa, a ja ih nisam prijavila, kaže Amira Hadžibegić Silvestri.

Amira se ne sjeća zbog koga je dobila ukor. Moguće je da su među onima koji su pobjegli bili drugari iz klupe. Pirnat Miroslav i Stanko Ilić.

Bili smo zajedno i u osnovnoj školi i u srednjoj i on je sticajem okolnosti  u Njemačkoj. Viđamo se i tamo, viđamo se i ovdje.Uvijek sam imao taj šarm da sam pravio šale i pošalice i viceve, tako da su me voljeli i raja i voljela me i razrednica, kaže Stanko Ilić.

Ovo su samo neke od bezbroj priča generacije koja je ‘87. godine završila srednju medicinsku školu. Druge priče, koje nisu mogle stati u ovaj naš prilog međusobno će razmjeniti u ovih sedam dana koliko provode zajedno u Sarajevu.

To je spontano krenulo, malo po malo, jednog po jednog smo uvodili u grupu sve smo to radili preko vibera, svi su dali svoj doprinos. Da nije bilo toga, ne bi moglo to da funkcioniše. Na kraju krajeva, svi ti ljudi koji su došli iz svih krajeva svijeta su morali da naprave i poremete i svoje planove, i planove familija i poslovne planove. Da ubjede sve te ljude da je to obaveza za sviju, kaže Jasmin Ćeranić, organizator.

Mislim da je ovo svima jedini period u životu koji pamtimo bez kapi ogorčenja, kaže Jasmin

Ova grupa nekad uspješnih đaka, danas velikih ljudi, sinoć je posjetila svoju školu. Shvatili su da im je proslava godišnjice mature kratka, zato su organizovali ekskurziju u vlastitom gradu. Tokom sedam dana obići će sva mjesta koja ih vežu za dane koje su proveli zajedno.

SHARE