Ratni zločinci u BiH za jedne su heroji, za druge  zločinci. Zločini  se opravdavaju u zavisnosti ko sa koje zaraćene strane dolazi. Bez trunke moralne odgovornosti, pokajanja, koriste nacionalizam u dnevno-političke svrhe.

161 osoba optužena je u Haškom tribunalu za ratne zločine. Te presude trebale su biti garant i opomena da se ovakvi zločini nikada i nigdje ne ponove.  Uz svo zalaganje međunarodne zajednice, uz sav trud, novac  utrošen za istraživanje ratnih zločina, BiH i dalje ima tri istine, bez obzira na pravosnažne presude.

– U mnogim glavama rat se nastavlja mirnodopskim sredstvima. Dakle, dok se u BiH ne postigne konsenzus oko toga da se svi moraju uzajamno razumjeti, neće se završiti ova faza mirnodopskim sredstvima rata, smatra politički analitičar Žarko Papić.

Svaka analiza počinje i završava konstatacijom koliko je kojih osuđeno. Ko je sa kojeg fronta, a sve žrtve prepuštene same sebi, ali i razjedinjene u vlastitim korpusima. Ono što je činjenica je da niti je Hag donio pomirenje niti su presude bile dovoljne da politička elita u BiH stavi sebi za cilj, ograditi se od ratnih zločinaca.

Hapšenje najtraženijih bjegunaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, suđenja Vojislavu Šešelju, s druge strane haškoj šestorki, sve je trebalo staviti tačku na jedan mračni period istorije iz koje se trebala izvući pouka. Slično i pred Sudom BiH. Žrtve podijeljene. Bošnjaci, Srbi i Hrvati finansiraju svoje heroje i njihove sudske troškove. Čemu onda sudski procesi kada mi imamo svoje istine?

– Definitivno, ratni zločinac je ratni zločinac. Formalno pravno ako je odslužio kaznu on je građanin, ali postoji i nešto iznad građanskih prava, a to su moralna svijest i moralna prava, smatra Papić.

– Druga stvar je što ne postoji kazna za veličanje ratnih zločina i ratne zločince. Kada bi to postojalo, kada bi nekoliko ljudi odgovaralo, sigurno bi se i to promijenilo, smatra Ivana Marić.

Umjesto toga, oni postaju mučenici i heroji. Finansiraju se sudski troškovi, škole, ulice, dobijaju nazive onih kojima je presuđeno da su odgovorni za te zločine. Nema odgovornosti niti namjere političkih, intelektualnih, vjerskih elita da se poklone žrtvama. I dokle god je tako, najviše će trpjeti žrtve, a društvo u kojem živimo i dalje će najteže zločine koristiti populistički bez trunke odgovornosti.

SHARE