Ispovijest kralja sevdaha: Ostao je bez oca na najtragičniji način i teško odrastao, ‘puno je tu ožiljaka, suza, truda…’

Foto: Tomislav Kristo/CROPIX

Ima jedna usporedba, kaže: ‘Čovjek je kao trska, i pri najmanjem vjetru on se savija, ali samo najjači opstaju da se ne iščupaju iz korijena’, govori  tokom intervjua za 100posto.hr Božo Vrećo.

Sebi svojstven, inteligentan, iznimno progresivne pojave i karaktera, u isto vrijeme umjetnik koji tradiciju čuva na najljepši mogući način. Avangardna Vrećina pojava, s druge strane glas koji evocira na prošla vremena, koji daje zvuk onome što zovemo čežnjom… Sve je to ovaj bosanskohercegovački umjetnik – tako tradicionalan, a tako osvježavajuće nov i svoj, piše 100posto.hr

Otkrio je kako se zaljubio u sevdah, kako je odrastao, progovorio o dualnosti svog identiteta i karijeri koja velikom brzinom raste i nosi ga po cijelom svijetu. Stigao je u Zagreb nakratko, no vratit će se kako bi u Lisinskom održao koncert 22. oktobra.

Septembar je proveo po Europi gdje je nastupao, radio punom parom. Presretan je zbog toga.

‘Prekrasno je bilo, zaista sam zahvalan Bogu i ljudima koji dolaze. Sva moja publika je ujedinjena i koncipirana oko ljubavi, mislim da je fantastična sinergija na koncertima, prekrasna emocija koju ja negdje odašiljem njima i koju mi uzvraćaju, ma gdje da jesam. Divno je znati da postoji grupa ljudi koji prate moj rad i smatraju ga vrlo važnim i bitnim, da se mogu emotivno poistovjetiti s tekstovima i pronaći se unutar njih. Svaki put kad se koncert rasproda u nekom prekrasnom prostoru s divnom publikom koja s dozom dodatne kulture i stilski obojene strukture dolazi na moje koncerte, jako probrana i profilirana publika koja tačno zna što želi i negdje na mojim koncertima valjda dobije taj dašak dodatne slobode i hrabrosti’.

Nikada, ipak, nije razmišljao da se odseli s ovih prostora.

‘Iskren da budem, ja sam zapravo stanovnik svijeta. Danas, obzirom na to koliko putujem i radim, zapravo živim po koncertima, što je divno jer je to nešto što sam cijelog života htio i maštao pa je to na neki način ostvarenje mog sna. Zapravo niti ne želim živjeti samo u jednom gradu i da mi je samo on baza. Naravno da u regiji – Zagreb, Beograd i Sarajevo jesu trojaka sinergija koja mi je topla, bliska, moje gnijezdo, gdje se ja osjećam doma. Ali, znate, ja se osjećam doma gdje god su moji prijatelji, gdje god mi je lijepo, gdje ja imam puno toga za uzeti kulturološkog, inspirativnog u svakom segmentu. Međutim, nikad se nisam odlučio otići preko Atlantika ili Pacifika i živjeti negdje daleko. To ne bih niti volio, Europa je ipak moje utočište, luka i baza. Gravitiram od Hamburga pa preko Berlina, gradova u regiji. Uvijek razmišljam o Madridu, Španjolskoj u koju se zaljubim kad god dođem tamo… Nikad ne bih mogao reći da ću živjeti samo u jednom gradu, ne težim tome. Konstantno putovanje i kretanje za mene je veliki užitak’.

Za Lisinski je ostalo još malo karata, ostalo je svega desetak posto ulaznica. Ljubljanu je rasprodao, a u novembru ga očekuje Sarajevo. Decembar će zaključiti u beogradskom Sava centru.

‘Sve se lijepo posložilo, divno je što svaki od tih gradova radi uvertiru u neki novi’.

Zagreb, kaže, obožava i s ovim gradom ima jednu lijepu ljubavnu priču.

‘Jedna strašno lijepa ljubavna priča, prekrasno se tu osjećam, tu je i mojih par prijatelja s kojima održavam lijepu prijateljsku notu, a tu je i moja izdavačka kuća, imam s njima divnu suradnju. Radimo i na novom projektu, šesti album u suradnji s Edinom Karamazovim. Nadam se da bi mogao izaći oko Božića, bio bi to lijep poklon za one koji žele nešto pokloniti dragim osobama, negdje je divno za početak naredne 2020. godine, da se tako uđe u nju’.

Iako se čini da mu je uspjeh stigao brzo, Vrećo nas uvjerava da je to samo dojam. Bilo je tu, kaže, puno rada i truda.

‘Ništa nije palo s neba, puno je tu ožiljaka, truda i znoja, suza, strpljenja, marljivosti, predanosti. Ništa ne pada s neba, nego je stvar toga što danas ljudi za nekoga ko je uspio kažu: ‘Ma njemu je lako, on je to nekako brzo. Događale su se stvari relativno brzo jer sam ja tako nekako ušao u cijeli projekt. Kada sam završio studij arheologije i došao u Sarajevo iz Beograda, znao sam da je to ono čime ću se baviti. Sevdah je bio moja iskopina, nešto što sam pronašao u sebi, ili što je pronašlo mene unutar sebe. Bila je to divna sinergija između mene i tog žanra, uvijek kažem da je to moj savršeni partner. Ponukan upravo tom misijom i mišlju, prešao sam u Sarajevo bez da sam ikoga tamo imao – prijatelja, rodbine, pa čak i novaca da bih mogao živjeti lagodno tih godinu dana, za prve početke. Međutim, ušao sam ustrajno u sve to, i kada su ljudi čuli za moj glas, naprosto su na Baščaršiju dolazili da čuju jer im je to bilo potpuno novo, nesvakidašnje, neobično. Neki su mislili da je to glas s radija, drugi nisu znali je li glas muški ili ženski… Sve im je to zapravo bilo fascinantno što je u svakom pogledu za mene bilo jako bitno. U nepunih godinu dana upoznao sam se s muzičarima koji su činili ‘Halku’ i s kojima sam uradio dva albuma. Poslije je došlo do mog solo albuma… Ja konstantno radim, rad je presudan. Ljudi žele da im se sve događa ovog trenutka, sada, ali za sve je potrebno ulaganje, žrtva i trud. Ništa što sam ostvario u životu ne dugujem nikome osim dragom Bogu, dugujem toj svojoj predanosti, upornosti da ne odustanem ma kako teško bilo. S predanošću i radom došlo je do svega ovoga što uživam danas i što proživljavam. Ipak je to jedan konstantan rad’, priča Vrećo.

Popratio je sve i njegov specifičan vizualni identitet – no uvjerava nas, bez glasa ne bi bilo ništa.

‘Ljudi su se najprije zaljubili u moj glas. Da je to samo taj vizual, da nema glasa, to bi možda bilo malo i prenapadno, previše za sve u našem društvu. Međutim, kada imate umjetnika koji na taj način pjeva i na taj način doprinosi umjetnosti, onda jednostavno ‘prihvaćate’ i dopuštate da on bude drugačiji, jedinstven i ekstravagantan, da donosi na svoj način i taj vizualni identitet, tu osobnost i tu glazbenu oblikovanost. Ljudi su se, trebalo im je vremena, navikli na to da ja imam izraženu dualnost koje se ja štoviše ne stidim, već je glorificiram i stavljam u prvi plan jer smatram da smo svi dualna bića i da kao takvi moramo sve naše prirode ispoljiti i izraziti se kroz umjetnost, svoj identitet… Nije bilo nikakve bojazni kako će to proći jer sam se ja dobro osjećao u svojoj koži, a kada ste vi sretni i kada se vi osjećate dobro i slobodno – onda zaista možete sve’.

Već je u djetinjstvu detektirao svoj glas kao dobar, izdvajao se u zborovima u kojima je pjevao, međutim, tek je tijekom studija arheologije shvatio da će sevdah biti njegov put.

‘To je savršeno vrijeme za sevdah, ne treba ga se hvatati netko tko nije preživio raznorazne životna iskušenja, nedoumice, razočarenja – bila ljubavna ili drugačija, tako da negdje mislim da je s 26 godina idealno vrijeme za početi se baviti jednom tako strukturiranom muzikom koja progovara emocijom, govori o najdubljim osjećajima, puno više priča o tugama i patosu u životima nego o samoj ljubavi. Ipak, ta ljubav je uvijek iskričava, uvijek je tu negdje, uvijek govori o čežnji i melankoniji ljudi koji nisu skupa, a vole se’.

Bolnih mu situacija u životu nije nedostajalo, kad mu je bilo svega pet godina, oca je izgubio na najtragičniji način. Njegova majka tada je sve breme odgoja djece preuzela na sebe. Do danas – ona je njegova inspiracija, muza, snaga…

‘Moja majka je od onih žena koje u svakom trenutku imaju odgovor i u svakom trenutku znaju kako se ponijeti u situaciji. Breme je iznijela junački na svojim plećima, hrabro i dostojanstveno. Nikada mi, ni u jednom trenutku, nije nedostajao jedan roditelj. Preuzela je ulogu oca i majke i briljantno je to iznijela na najbolji mogući način. Ono najbitnije što je učinila jest to što je učinila od mene i sestara divne ljude, odgojila nas je da svakoga uvažavamo, nikoga ne povrijedimo, da izrastemo u ljude koji zaista mogu u svakoj situaciji iskazati se i pokazati na najbolji način. Na tome joj hvala, na bezuvjetnoj ljubavi, podršci, nikada se nisam osjećao ugrožen i usamljen, ostavljen. Uvijek je bila tu da bude vodilja, muza, majka jer nekako mislim da je to presudno. Sve dolazi iz obitelji, to je korijen svega. Ako tu nalazimo svoje utočište, onda nam je svijet zapravo uvijek otvoren za svaku situaciju u kojoj se nalazimo’, ocjenjuje Vrećo.

Majka je snaga, ljubav, sve ono što ga je u nekoj situaciji kroz odrastanje tištilo ili mučilo, ona je nekako uspijevala olakšati.

‘Sigurno da mi odrastajući u sredinama koje ne priznaju različitost, nepodudarnost s masom, to su sredine u kojima nema nikakve autentičnosti, a to vidim i u većim gradovima. Kod mene to nije bio slučaj, uvijek sam se izdvajao, imao mikrosvijet u kome sam pronalazio svoj mir. Međutim, sigurno da je bilo teško , i svi ti ožiljci su mene isklesali, preoblikovali i napravili me u osobu koja sam danas. Vrlo jakih stavova, karakterna i oštroumna. Puno sam na greškama naučio, nekako sam spreman za sve dalje. Javni posao je vrlo težak i osjetljiv, koncizan posao gdje je vaš život dat na uvid i na reakciju apsolutno svakoga. U svakoj situaciji se morate znati dostojanstveno nositi, znati odgovoriti ili ne odgovoriti. Svašta se dešavalo u mom životu, ali sam u svakom trenutku znao podvući liniju, izbrojiti do deset i odgovoriti na pravi način’.

Karijera je prioritet, zamaranja nema. Sevdah je bila ljubav na prvu, još otkako je kraj majke slušao emisije koje su njegovale ljubav prema toj vrsti glazbe.

‘Negdje je to titralo u meni, taj žanr je bio u meni, ali tek s 26 godina sam spoznao da je to zapravo žanr kojem pripadam i koji zbog te dualnosti ili sverodnosti jest potpuno identičan meni. Ta neka sinergija s njim je bila neizostavna. Pronašli smo se u pravom trenutku kada sam i ja valjda trebao nešto takvog. Počeo sam studiozno tada prikupljati arhivske materijale i građu da napravim svoju osobnu datoteku i da na studiozan način uđem u strukturu sevdaha, da ga toliko zavolim da na kraju počinjem pisati pjesme koje jesu sevdah, i imaju oslonac u pjesmama koje su nastajale prije 500 godina. Tako da prekrasno je jer je sevdah za mene u datom trenu bio spas od pitanja, pripadanja komu i čemu, tog časa sam znao da pripadam tome i da to pripada meni – i bilo je to dovoljno. I danas imam takav osjećaj, a divno je to što su i ljudi to u istom času osjetili, dojmilo ih se i svidjelo im se. I danas ljudi plaču, reagiraju najiskrenije na tim mojim koncertima. Nikada nisam išao na satove pjevanja, niti sam htio. Po meni, čovjek sam sebe brusi, sam se kali i ja sam zapravo kroz koncerte i puno slušanja doajena sevdalinke te drugih žanrova i muzičara – sve to je formiralo moj osobni izričaj. Sve drugo bi bilo odstupanje od mene i mog načina’, tvrdi Vrećo.

Dijelom je taj studiozan pristup sevdahu morao proizaći i iz onoga što je Vrećo po zanimanju – diplomirani arheolog. Pitam ga je li mu nekada žao što se tom svojoj ljubavlju ne bavi više, a on otkriva: ‘Ono što većina ljudi ne zna jest da ja ipak, u svom rasporedu, uspijem na par projekata odgovoriti i raditi – makar honorarno. Iduće godine se otvara veliki projekt na Kreti, mislim da ću ići iduće godine tamo 15-ak dana jer je riječ o veoma značajnoj iskopini, i ja želim biti dio toga. Jednom nogom sam u tom procesu,, nisam odustao od arheologije, to su dvije struje koje teku u jednom pravcu i savršeno se nadopunjuju’.

Stilski je izvrstan, a taj poseban modni potpis nešto je s čime je također odrastao.

‘Mislim da sam kao mali dječak već imao detalje koji su me možda razlikovali od druge djece, dječaka. Nisam nikada priznavao podijeljenost boja između onih za dječake i onih za djevojčice. To je takav apsurd, to smatram i danas. Mi smo dio prirode, dio sistema i svi ti oblici i boje, sve forme su zapravo nešto što nam pripada. Kruta i okrutna je to postavka društva koje ne radi ništa dobro nego razdvaja ljude. Međutim, kod mene to ne pali, kod mene zaista je potpuna jedna liberalizacija, oslobođenje svih barijera i ograničenja. Kao dječak sam znao nositi suknju, cvjetne forme, igrati se s djevojčicama lutkica ili s dječacima klikera. Nikada nije bilo odvojenosti ni u igrama, pa dječje je, sve je za djecu. Oduvijek je stil presudan bio, s njim se rađate, on se malo bolje i formira i brusi na način da ste vi usmjereni ka jednom, puno čitate i educirate se. Uvijek me privlačila moda s početka prošlog stoljeća, period do dvadesetih, tridesetih.

Žene su bile sofisticirane, ženstvene, elokventne, nikad joj se ne oduzima seksepilnost i suptilnost. To mi se jako sviđa. S druge strane sviđa mi se kod muškaraca ta jedna oštra geometrijska nota koju ima Yamamoto, koju ima Watanabe. To su neki japanski dizajneri koji me inspiriraju. Puno sam toga sašio, puno toga šijem za svoje koncerte, a očekujem da će suknja s mojim potpisom izaći do kraja ove godine, a da će iduće godine to biti nešto šira priča. Samim time što na koncertima nosim svoje kreacije, ljudi su se zainteresirali, no ja to neću komercijalizirati, želim da to bude personalizirano, i po pitanju pakiranja i sitnica koje puno znače’.

Pitam ga je li ga ljubav prema visokoj modi povezala i s gospođom Đurđom Tedeschi, s kojom dijeli lijepo prijateljstvo, a on nam odgovara da ih je prvenstveno povezala ljubav prema glazbi koju radi.

‘Đurđa je netko koga ja iznimno cijenim, njeno prijateljstvo, pažnju. Netko tko je stilski savršen, ne samo na Balkanu, nego i diljem Europe plijeni svojim izričajem i znanjem o modi. Svojim odabirima onoga što posjeduje, vidi, kombinira na pravi, vjerodostojan način. Spojila nas je ljubav ka mojoj glazbi. Sve svoje prijatelje upoznao sam preko moje glazbe. Tako je bilo i s Đurđom, uvijek mi je zadovoljstvo podijeliti trenutak s njom, naučiti puno od nje, jer je toliko divna da naprosto nekad ostanem bez teksta kako bih je opisao. Mislim da se stvari nekada i ne mogu opisati koliko su divne, e pa takva je Đurđa. Divna dušom, duhom, svojom osobnošću, izričajem i zaista pravi prijatelj’, otkriva Vrećo.

Privatno, sretan je što mu život izgleda baš ovako. Kažem mu da je iznimno hrabar u svojoj otvorenosti kada je iznošenje emocija u pitanju. ‘Hrabrost je moje drugo ime i to sam izabrao. Najlakše je, uostalom, biti nošen jednom strujom koja ide u istom smjeru. Ako ste samo grančica koju voda nosi, naprosto ne donosite ništa, nema bunta prema sistemu, a onda niste umjetnik. Međutim, na nekim greškama sam i ja sam naučio i naprosto su to bile neizostavne lekcije.

Ne kajem se nikad ni zbog čega. Ni iskrenosti, ni dijeljenja intimnih sekvenci života. Svoju publiku izuzetno cijenim, na ljude to djeluje stimulativno i ohrabrujuće, slali su mi i svoje situacije, ono što su doživjeli. Ponukan svime time ipak sam došao do zaključka da neke stvari treba ostaviti za sebe.

U nekim budućim trenucima koji dolaze, o privatnom životu sve manje progovaram. Samo se kroz svoje pjesme izražavam o tome, rekao sam što sam rekao, sada život ide dalje. Lijepo mi je, voljen sam, volim, i to je točka na tu temu’, zaključuje Vrećo.

Uskoro će proslaviti svoj 36. rođendan i zahvalan je na svemu što mu se dogodilo do danas. Više je puta spomenuo tijekom razgovora da je zahvalan Bogu pa ga pitam je li religiozan. I jest, na svoj način.

‘Jako sam religiozan, međutim znate kako, stvar je to da smatram da religiozna osoba može biti samo onaj koji ne osuđuje drugoga, nema odstupanja i ne smatra svoju religiju primarnom, a sve ostale glupošću. Religija mora biti ljubav. Ako nema ljubavi i prihvaćanja drugog i drugačije, onda to nije religija, već fanatizam, zabluda. Okruženi smo nažalost time, vrlo je malo pravih vjernika koji propagiraju ljubav kao vodilju. Sve gledam kroz prizmu ljubavi, vid sufizma koji je po meni najčišći oblik prihvaćanja drugog, drugačije, koji meni puno pomaže kroz izražavanje’, zaključuje Vrećo.

Božo Vrećo

đurđa tedeschi