Boro Kontić o projektu Novog primitivizma: “Donja granica u Omladinskom programu je bila Crvena jabuka”

Foto: TV1 / screenshot

Koje tri karike čine najčvršće lance karijere rock muzičara? Ako to pitanje postavite osnivaču i frontmenu Zabranjenog Pušenja Seji Sexonu, očekujte ovaj odgovor: radijski urednik koji će vam pružiti šansu, gazda kafane koji pruža logu u kojoj se kuju planovi i  ponovno urednik koji će, nakon što prvi procijeni da su demo snimci muzičara dobri, nastaviti pratiti i podržavati, ne samo grupu, već kulturu u cjelini.

Sejo Sexon je svoje karike, Boru Kontića, Adija Sarajlića i Mehmeda Kekića Keku, ugostio u ovosedmičnom izdanju emisije Ja biram goste. Četvorka predvođena Sexonom je napravila presjek svih elemenata koji su činili Novi primitivizam, od rock grupa do popularnih radijskih i televizijskih serijala, te dešavanja za vrijeme i nakon devedesetih kada su se desila tektonska pomjeranja u radu pokreta.

Autor radijske emisije Primus unutar koje se rodilo i prvo izdanje Top Liste Nadrealista rekao je da nije postojala velika priča iza angažovanja Neleta, Zene, Elvisa i ostalih anonimusa, kako ih je, za to vrijeme, okarakterisao Sexon.

„Nema tu neke velike priče. Čim sam vas vidio, odmah sam shvatio o kakvom se potencijalu radi. Jednostavno, to je dio jedne atmosfere koja je u to vrijeme vladala u Sarajevu, koja je bila u mnogočemu stvaralačka. Govorim o vremenu ’79-’85. Nekako je Sarajevo u to vrijeme [bio] grad koji je jako narastao“, rekao je Kontić i naglasio da je put Novog primitivizma utrt ranijim stanjem u kojem se našlo Sarajevo.

„Sarajevo je bilo rokenrol grad, ali svi ti veliki rokenrol bendovi su manje-više napustili Sarajevo. Dugme je otišlo, Indexi su bili pri kraju te neke svoje koncertne karijere. Tako je bilo i na radiju.“

Kontić se prisjetio i atmosfere bezvlašća koja je vladala u tom trenutku na radiju.

„Ta emisija kad se snimila, ja uopšte nisam prijavio uredniku da će biti nova emisija, da su neki novi ljudi došli u emisiju, već sam mu pustio poslije. Kad je čuo, on kaže – znaš šta, ovo ne može ići nikako. Ja mu uopšte nisam rekao da sam to već emitovao.“

Gosti Seje Sexona u emisiji Ja biram Goste: Adi Sarajlić, Mehmed Kekić i Boro Kontić

Ko je Mehmed Kekić Keka? Većini nepoznat, Keku je Zabranjeno Pušenje učinilo besmrtnim poput likova Pišonje, Žuge i Karabaje, kada su 2013. napisali pjesmu “Kafana kod Keke”. Keka i Sejo su se upoznali u gimnazijskim hodnicima, a Keka je otkrio da se u kafani Rajvosa i dalje čuva arhiva radijskih emisija koje se ‘potajno puštaju’.

„Slušali smo te vaše emisije, divili se, bili ste neki naši uzori i idoli”, rekao je Keka.

Adi Sarajlić pripada mlađoj generaciji radijskih novinara koja je saradnju sa Kontićem počela nakon ekipe Nadrealista.

“Moja konekcija sa Nadrealistima je bila kroz radijski format, ja sam primarno čovjek sa radija, radijo obožavam i to je prva i zadnja stvar u tome“, kaže Sarajlić i nastavlja, „Ta priča je po meni prije svega predivna radijska priča koju su drugi i Boro, sticajem okolnosti zbog položaja na kojem se nalazio, omogućili da se desi, ne samo vama, nego i meni, da uplovim u to i zavolim medij.”

Na isti način na koji se ekipa Top Liste Nadrealista poigravala sa ustaljenim standardima za vrijeme njihovog radijskog djelovanja, tako su Sarajlić i njegovi saradnici crtali ‘metu’ na kulturološkom fenomenu Novog primitivizma.

„Ja sam u to uplovio sa jednom potpuno drugom ekipom, iz Omladinskog programa, koja je bila poprilično drugačije postavljena muzički. Bila je nova alternativa svemu tome što je prije bilo. Postojala je klasična sarajevska pop-rock škola i bila je ova ekipa kojoj sam ja pripadao, koja se šprdala sa tom klasičnom sarajevskom pop-rock školom. Boro Kontić je toga vrlo vjerovatno svjestan“, kroz smijeh zaključuje Sarajlić

Kontić kaže da su ipak postojala standardi, te da je donja granica u Omladinskom programu bila Crvena jabuka.

Previše napadni za sistem

Mehmed Kekić se prisjeća televizijskih izdanja Top Liste Nadrealista, kada je sarajevski humor počeo gubiti obrise lokalnog, a poprimati oblik jugoslavenskog fenomena.

“Jedva smo čekali [Top Listu Nadrealista na Radioteleviziji Sarajevo]. Ko turske sapunice što se sad čekaju. Bili smo tempirani da gledamo to.”

Kontić kaže da ni u tom segmentu tranzicije iz radijskog u televizijski format nije sve prošlo glatko.

Voditelj i urednik ovosedmičnog izdanja emisije Ja biram goste Sejo Sexon u studiju TV1

“Kod njih je uvijek bio taj problem – radijske emisije, pogotovo sa kraja ’84. su bile politizirane. I društvo je počelo da biva takvo.  Te su emisije na radiju uvijek bile na granici, već su bile rezane, svađali smo se. Ali sa njima je uvijek bio problem, još od prvog dana jer su bili izvan gabarita tadašnjeg medija. Toliko su bili napadni za jedan sistem…”, prisjetio se Kontić.

Sejo Sexon govori da se dolaskom Top Liste Nadrealista na televiziju, stvari ipak nisu značajno promijenile za ekipu Primitivaca. I dalje smo živjeli kod roditelja u malim sobicama i imali iste probleme, prisjetio se Sejo i naglasio da ga je posebno boljelo što se promjenom formata Top Liste Nadrealista desilo vidno osipanje publike. Sarajlić kaže da je to prirodan tok, kada publika promijeni način na koji poima umjetnika nakon komercijalizacije umjetničkog proizvoda.

“To [Novi primitivizam] je postala komecijalna stvar. Imaš nešto što podriva sistem, što je kontra sistema, vuče u sebi dozu anarhije, panka, to je ono što je privlačilo mlade ljude koji su imali drugačiju percepciju poimanja života i političke situacije. Onog trenutka kad ste vi postali dio mainstreama, tog sistema, u tom trenutku ti igraš po drugim pravilima”, rekao je Sarajlić.

Ko je stvorio Bijelo dugme?

“Percepcija uspjeha u Sarajevu je zapravo vrlo čudna. Meni je to teško palo, kad je ta publika nestala. S druge strane, mi nikad nismo bili omiljeni izvođači ni na radiju ni na televiziji”, sjetio se Sexon i upitao sagovornike da li Sarajevo prašta sve osim uspjeha. Direktan odgovor na pitanje dao je Adi Sarajlić.

“To je još jedna od ovih floskula. Ne mislim, ja mislim da je Sarajevo mali grad. Mi imamo jednu glavnu ulicu.”

Sejo je primijetio da je albume Bijelog dugmeta, Plavog orkestra i Zabranjenog pušenja objavila kuća Jugoton, iako je Sarajevo u mahali imalo Diskoton, upitavši se da li je Sarajevo koje ne prašta bilo jednim dijelom zaslužno za priklanjanje zagrebačkom izdavaču.

“Jeste [Jugoton izdao albume], ali zato je Jugotonov čovjek Hamdija Salković, umro je, gotovo nije spomenut u medijima – to je čovjek koji je Bijelo dugme uveo u Jugoton, bio je njihov predstavnik”, rekao je Kontić.

“Prebaci to na fudbal, zašto najveća imena nisu igrala u Želji i Sarajevu, već su igrala u Zvezdi“, izjavio je Sarajlić, a nametnuo se logičan zaključak da su bendovi, zbog činjenice da je Jugoton bio najveća izdavačka kuća na području nekadašnje države, prirodno gravitirali Zagrebu zbog eksponiranosti.