(FOTO) Emotivna ispovijest 19-godišnjeg štićenika iz “Kuće mladih”: “Zajedno sam sa bratom blizancem u domovima još po rođenju, od majke mi ne treba ništa, dala si mi život, dovoljno je”

Foto: TV1.ba

Svoju omiljenu vaspitačicu Behku nazvao je majkom. Ovo je ispovijest hrabrog 19-godišnjeg štićenika koji nam je otvorio svoje srce i pokazao snagu herojskih razmjera

Ovog toplog jutra krenuli smo ka vogošćanskom naselju Blagovac, tačnije, put nas je vodio do “Kuće za mlade”  koja predstavlja siguran dom za djecu bez roditeljskog staranja, namjijenjen posebno za punoljetne štićenike Doma na Bjelavama koji su u istom smješteni, zbrinuti i u kojem je postojana uključenost institucionalne brige kao i podrška potrebna za izgradnju i pripremu štićenika za samostalan život.

Kuća je na početku nosila naziv “Kuća na pola puta”, a ovog jutra taj naziv se svakim korakom upućenim prema istoj, činio sve realnijim. Na pola puta dijeli vas zelenilo, čist zrak, po koji cvrkut ptica, a onda s druge strane put koji nas je odveo do dobrih i hrabrih ljudi, koji su nas dočekali s osmijehom, uzbuđenjem obližnjeg psa koji vješto motri na njih i mirisom bosanske kahve koju je napravio jedan od štićenika navedene ustanove, i tu počinje njegova priča, borba s djetetom u sebi i osobom koja je primorana odrasti prije vremena.

Zlatan Kovačević, rođen 1999. godine u Sarajevu, zajedno sa svojim bratom blizancem Damirom Kovačevićem, stigao je u ovu ustanovu prije godinu i po, a prvi dani odrastanja u Domu započeli su sa samo nepunih mjesec dana.

“Obojica smo ovdje, prešli smo u ovu kuću prije nekih godinu i po dana. Brat Damir i ja smo rođeni 1999. godine u Sarajevu, i odmah po rođenju smo došli u Dječiji dom sa nepunih mjesec dana, tačnije 20. junuara 2000. godine. Tu smo počeli da odrastamo. Od samog djetinjstva, moj brat i ja, s obzirom da smo bili bebe, nismo mogli biti svjesni niti poznavati mnogo stvari, ali prema pričama dragih teta, medicinskih sestara, koje i danas pričaju da smo bili ‘najslađe bebe, a najteže za odrasti’, saznali smo i šta je zapravo razlog tog “najtežeg za odrasti”, a to je da smo u prvim danima života stalno bili podloženi bolestima poput bronhitisa, upale pluća, sličnih oboljenja, za koje se ni danas ne zna uzrok. To se dešavalo samo u početku. Kako i sam proučavam prirodne nauke, moguće je nagađati da je razlog tome bio prerani porod ili nešto slično tome.”

Ovaj hrabri 19-godišnjak ističe kako su žene koje su vodile brigu o njima po rođenju i u odjeljenjima u domovima u kojima su bili smješteni, zapravo spasile život i uputile na bolji put, gdje imaju podršku onih koji su svojim zalaganjem i brigom o djeci bez roditeljske skrbi, doživjeli nesebičan dar- da Zlatan i njegov brat ipak imaju koga nazvati majkom.

“Uglavnom, te žene su nas spasile gore u Domu. Moj brat i ja smo bili kraći vremenski period na tom odjeljenju, pa smo prešli u drugo, gdje smo se također kratko zadržali, i onda sami ‘finish’ (prevod: kraj) priče, moj brat i ja smo odrasli i došli smo u ovu kuću.”

Tokom govora nekoliko puta je spomenuo vaspitačicu Behku, za koju kaže da iako ne živi više s njim, uvijek može računati na njenu podršku.

“Moje djetinjstvo prolazilo je na jednom odjeljenju u Domu u Sarajevu, na kojem su brigu o nama vodile vaspitačica Behka i Amina, naravno i ostalo osoblje koje je radilo tu, ima ih četiri, ja ću njih nabrojati zato što sve četiri znaju da sam ja tu odrastao. Vildana, Munira, Nefisa, Zeliha i jedna Amira, koja nije bila tu dugo, ali je bila tri-četiri godine s nama dok smo bili na tom odjeljenju. Tu smo krenuli i u osnovnu školu. Ono što je zanimljivo jeste da iz tog odjeljenja potiče jedna riječ, snažna riječ, koja i danas za moj život važi, a tu sam riječ spomenuo i jednoj vaspitačici. Prvo da vam objasnim zašto. U osnovnoj školi često sam slušao drugu djecu kako govore “mama”, “babo”, i kako sam i sam bio mali, nisam znao značenje tih riječi, a kako sam odrastao svakim danom mi je to značenje bilo sve jasnije. Vremenom sam spoznao šta je to zapravo ‘mama’ i ‘babo.’

Snažna riječ je upućena vaspitačici Behki, nju sam počeo zvati “mama”. Tokom premještanja iz jednog doma u drugi, dolazilo je i do izmjena direktora, osoblja,.. ali sam nastavio moliti da me ostave s Behkom i ta molba i velika želja je bila ispunjena. Bila je uz mene sve dok nisam stigao u ovu kuću.”

Potraga za biološkim roditeljima

“Ništa mi se ne čini teškim za reći, ispričat ću vam i zašto.

Nikad nisam upoznao svoje biološke roditelje.

Moj brat i ja smo pokušavali da dođemo do naših roditelja. Dugo smo pokušavali da ih pronađemo.

Međutim, vremenom smo shvatili da od toga nemamo ništa.

Devetnaest godina je prošlo, uskoro će evo i dvadeseta doći. Moje majke nema, nikad nije došla. Ne krivim ja samo nju, krivim i oca. Krivim oboje. Oboje su krivi. Svašta bih ja sad rekao, ali bolje je da prešutim neke stvari. Najteže mi se bilo suočiti s tim nedostatkom u osnovnoj školi. Kada sam upisao Prvu bošnjačku gimnaziju u Sarajevu onda sam formirao i drugačije mišljenje o svemu. Valjda to dođe s godinama, stariš, mijenjaš stavove, a i nagledao sam se svega po domovima.

Tim gledanjem s strane, uvjerio sam se da djeca kad završe srednju školu i kad je vrijeme za polazak na fakultet, roditelji počnu tražiti svoju djecu i ono što je najgore od svega to rade isključivo zbog koristi, uzimanjem novca od te djece. Onda sam sebi rekao “užas”, kako je jedna biološka majka u stanju uzeti novac svom djetetu. Isto može i moja sutra uraditi, bilo čija, zato sam je i prestao tražiti. Mislim ona meni ne treba, šta mi od nje treba? Ne treba mi ništa! Dala si mi život, dovoljno je.”

“Uskoro završavam Prvu bošnjačku gimnaziju u Sarajevu, maturant sam i nakon toga planiram upisati Veterinarski fakultet, volim životinje”, dodao je Zlatan čijem se društvu pridružio i njihov ljubimac, mačor, koji je sve vrijeme pratio govor u njegovom naručju.

“Prvi plan je da završim fakultet. U ovoj kući je kapacitet osam i nas ima šest. Moram priznati da mi se na početku nije svidjelo, zato što sam navikao da u Domu uvijek bude neko uz mene.

Ova kuća je bazirana na tome da vaspitač/koordinator bude ovdje 8 sati i da on odlazi, a mi ostajemo sami. Razlog tome nije ništa loše, nego da bi se mogli osamostaliti. Bilo mi je zbog toga na početku bauk, dok sam se poslije navikao. I lakše mi je obavljati svoje poslove.

Prije je bilo olakšica jer su se za te obaveze drugi brinuli, ovako smo prepušteni sami sebi. Ono što je još pozitivno je mirno okruženje, lakše mi je ovdje učiti, lakše je mnogo toga. Ovdje važi timski rad, dogovaramo se o svemu, šta će ko očistiti, spremiti za ručak, .. ovdje su samo muške ruke, nema ženskih.

Gledamo da bude uredno i lijepo. Zabavljamo se često. Imamo vlastite ‘fore’, nekad se čak i prskamo vodom, bude zabavno. Sve su to slobodne aktivnosti.”

Na pitanje da li se bavi nekim sportom ili ima izraženu sposobnost prema nečemu, odgovara da se bavi kafama i djevojkama, dodajući da se samo, naravno, ‘šali’.

“Vozim biciklo, to me odmara. Volim da ga vozim iza ponoći.”

Put socijalne prilagodbe ispunjen predrasudama

“Dok sam pohađao osnovnu školu, bilo je predrasuda: ‘Ovaj iz doma’, šta god da se ukrade, bilo šta loše da se dogodi, krivci smo brat, još jedan dječak slične sudbine i ja.

Uvijek su pronašli način da nas okrive.

‘Ovaj nam ukrao’, šta god da se desi u školi bilo je tako, dok je to u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji u Sarajevu pretočeno u potpuno drugu priču, drugačiju situaciju. Očekivao sam da će biti isto, ali su me u tome razuvjerili učenici i profesori koji su nas pazili kao malo vode na dlanu.

Kako sam se ja prema njima postavio tako su i oni prema meni. Na početku nisu ni znali da sam ja dijete iz Doma, tek su nekad pred kraj školovanja saznali. Postavio sam se prijateljski nastrojen prema svima, na duhovit način.

Često me zezaju moja četiri drugara koji uvijek govore ‘vidjet ćeš ti kad odeš iz ove srednje škole, nikad se više nećemo vidjeti’, a mi dobro znamo da hoćemo. Ipak smo zajedno proveli svaki dan u ove četiri godine.

Komšiluk je isto tako dobar, nisu svi, bilo je i problema. Ja sam bio kod vaspitačice Behke, meni je bilo puno drugačije u odnosu na ostalu djecu. Šta god da se desi znao sam da je ona tu i da će stati u moju odbranu. Mogu i dalje računati na nju.

Imao sam tu sreću, drugi nisu imali.”

Ovako je završio svoju emotivnu priču hrabri i ambiciozni Zlatan Kovačević, koji se uskoro priprema za maturu i koji svoju budućnost planira tamo gdje ima namjeru ispuniti cilj da humanim zanimanjem jednog dana liječi životinje, a njegove današnje riječi ispunjene i tkane težinom života bez roditeljske podrške, sigurno će liječiti i mnoge ljudske sudbine, koje je zadesila ista ili barem slična životna situacija.

Razgovoru se pridružio još jedan od štičenika ”Kuće za mlade” koji nije želio otkrivati svoj identitet, no kao i Zlatan ima ambicije završiti fakultet ekonomskog usmjerenja i nastaviti život van ove kuće pronalaskom odgovarajućeg posla i s partnerom koji će biti podrška kroz cijeli život.

Istakao je da ga je sudbina usmjerila na boravak u Domu od pete godine života, a razlog tome je smrt njegove majke i nemogućnost da otac prihvati status staratelja. Kako ističe, ovdje se osjeća sigurno i odlučan je u misiji da će mu obrazovanje otvoriti novi put ka boljem i lakšem životu.

Kao posebnu podršku izdvajaju tim nevladine, neprofitne organizacije “Hope and Homes for Children BiH”, koja je aktivna u Bosni i Hercegovini još od 1994. godine, čiji je rad usmjeren na zamjenu domskog zbrinjavanja sa porodičnim rješenjima za djecu bez roditeljskog staranja.

Svako dijete treba podršku porodice i svako dijete zaslužuje dom!

 

Autor: Mirela Muračević

This slideshow requires JavaScript.