(PUT OKO SVIJETA) Kako jedna akademija može promijeniti azijsku i svjetsku sliku fudbala?

Foto: EPA

Pobjedom nad Japanom rezultatom 3:1, reprezentacija Katara postala je prvi put u svojoj historiji prvak Azije, a učinila je to na zaista fascinantan način.

Katar je pobijedio svih sedam utakmica na turniru uz gol razliku 19:1, a osim što je imao najbolji napad i najbolju odbranu od svih ekipa i što ni u jednom momentu turnira nije bio u zaostatku, u svojim redovima je imao ubjedljivo najboljeg strijelca Ali Almoeza, kao i najboljeg asistenta i vjerovatno najboljeg igrača cijelog turnira Akram Afifa, piše sport1.ba.

Ovako su Katarani u finalnoj utakmici protiv Japana demonstrirali moderni fudbal i sve ono što su godinama učili Sastav Katarana usto je bio veoma mlad i prepun igrača koji imaju još mnogo prostora za napredak, a 32-godišnji Hamid Ismail i 30-godišnji Ali Afif bili su jedini igrači koji se mogu proglasiti istinski starim. Sve je to u očima prosječnog ljubitelja fudbala bilo dovoljno da katarski naslov azijskog prvaka označi velikim iznenađenjem i proglasi priličnom senzacijom. A iako je prvi naslov svake ekipe u bilo kojem takmičenju poseban, ne radi se svaki put o senzaciji. Problem sa definisanjem senzacija gotovo uvijek je u tome što se onima koji su ostvarili vrhunski rezultat ne pripisuju apsolutne zasluge za taj uspjeh. Kad je nešto senzacionalno, obično se u obzir uzimaju svi drugi faktori osim samog rada aktera senzacije. I makar nekad takav način procjene bio ispravan, u katarskom osvajanju naslova prvaka nema ništa slučajno.

Aspire akademija – sinonim za uspjeh Još prije nego je na kontroverzan način Katar dobio organizaciju Svjetskog prvenstva 2022. godine, u ovoj zemlji dovoljno bogatoj da može, ako ne postavljati trendove u različitim sferama života, onda barem kopirati ono što su napravili najuspješniji, javila se želja za formiranjem jasne sportske strategije, koja će pomoći da Katarani, kojih u vlastitoj zemlji ima tek nešto više od 10%, postanu konkurentni drugim azijskim zemljama koje su sportsko “buđenje” doživjele nešto ranije. Emirskim dekretom iz 2004. godine, osnovana je Aspire akademija, složen sistem za skautiranje i razvoj mladih katarskih sportista koji bi radili u vrhunskim uslovima i koji bi dobili priliku da se razviju u najbolje sportiste svijeta, ili barem same Azije. Kao najpopularniji sport, ili barem sport koji će biti najlakše popularizovati, fudbal je očekivano dobio centralno mjesto u Aspire akademiji. Inače, ne treba katarski primjer razvoja sporta koji je još uvijek u povojima posmatrati kao perfektno racionalan. Mnogo prije nego je donesena odluka o formiranju Aspire akademije, Katarani su trošili milione dolara stečenih prvenstveno od nafte kako bi njihovu ligu igrala velika evropska i svjetska imena poput Franca Lebouefa ili Gabriela Omara Batistute. Ništa se njihov model nije razlikovao od onoga koji danas primjenjuje Kina, ili da budemo još precizniji i grublji, Indija, koja bira isključivo fudbalere kojima je rok trajanja davno prošao. Katarani su međutim principom pokušaja i pogreške brzo shvatili da je za popularizaciju sporta i domaće lige definitivno dobro dovoditi velika svjetska imena, no istovremeno su shvatili da ta imena neće donijeti rast kvaliteta, već da napredak donose mlađi fudbaleri. Stoga je i formirana akademija koja ima simbolično ime. Aspire je glagolski oblik imenice aspiracija, koja ustvari predstavlja ambiciju, težnju određenom cilju i dostignuću. I makar takva nomenklatura bila preambiciozna u vrijeme kada nisu postojale nikakve naznake da bi katarski fudbal mogao postati bilo kakav faktor i u slabašnoj Aziji, katarska vlada koja je u međuvremenu preuzela brigu o fudbalu znala je šta želi. 2008. godine, Aspire akademija je zvanično postala dio šire priče kada je inkorporirana u Aspire fondaciju čiji je spektar zanimanja puno širi, ali suštinska joj je misija bila podići profil cijele ideje o tome da bi Katar mogao biti značajan u svijetu sporta na viši nivo. Jedna fotografija nedovoljna je da obuhvati cijelu panoramu Aspire akademije, odnosno sve što ovaj kompleks sadrži. Ipak, jasno je da mladi katarski sportisti imaju nevjerovatne preduslove za kvalitetan rad Svjetski ljudi za svjetsku ideju Već 2009. godine, stanovnik Dohe je postao Bora Milutinović. Nekadašnji jugoslovenski fudbaler znatno dublji trag je ostavioo u trenerskom poslu, ali na drugačiji način od onoga na koji smo navikli. Nije Milutinović nikad spadao u samu svjetsku trenersku kremu, ali je vodio čak devet reprezentacija. Pet nacionalnih timova vodio je na svjetskim prvenstvima i po tome je apsolutni rekorder, a sa čak četiri tima je igrao u drugoj fazi takmičenja. Ako bismo tražili definiciju onog prilično floskulariziranog izraza svjetski čovjek, onda bi to bio upravo Bora Milutinović, a katarskom ambicioznom snu je trebao upravo čovjek koji će svojim šarmom otvarati vrata na svim kontinentima. Nije Milutinović doveden da bude selektor, doveden je da bude savjetnik, a u suštini je postao glavni čovjek katarskog fudbala, čiji je prvi zadatak bio lobiranje širom svijeta u korist Svjetskog prvenstva 2022. godine u ovoj azijskoj zemlji. Svoj zadatak Milutinović je obavio sjajno i prva faza katarskog fudbalskog sna ispunjena je 2. decembra 2010. godine, kada je ovoj zemlji dodijeljena organizacija Svjetskog prvenstva. Nije ova dodjela prošla bez kontroverzi, više nego ikad govorilo se o korupciji, a imidžu Katarana u svijetu nisu pomogle ni krize po pitanju korupcije koje su u više navrata potresale FIFA-u do temelja. Katarani su optuženi da su podmitili onoliko članova Izvršnog odbora FIFA-e koliko ih je bilo potrebno podmitit za dobijanje prvenstva, no zaboravlja se jedna jako bitna stvar. FBI je u svom izvještaju o korupciji u FIFA-i iz 2015. godine spomenuo nezakonite radnje u organizaciji svih svjetskih prvenstava još od 1998. godine, a čak je i Sepp Blatter nakon svog konačnog odlaska iz FIFA-e kazao da je podmićivanja bilo još u organizaciji Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj. Interesantno je da organizacija Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994. godine slučajno ili namjerno nije uzeta u razmatranje, iako se nameće priličan šablon posmatra li se period od 1998. godine naovamo, koji se vjerovatno može primijeniti i na prošlost. Prvenstva se ne dobijaju, nego se kupuju, bilo da se trebaju održati u Francuskoj i Njemačkoj, u Rusiji, u Japanu i Koreji, Brazilu, Južnoj Africi ili Kataru. Katar je stoga licemjerno optuživati za korupciju, jer da prvenstvo nije kupio Katar, kupio bi ga neko drugi. To je ono sa čim se i najveći fudbalski idealisti moraju pomiriti. Za sve što su Katarani željeli da ostvare, trebalo im je mnogo različitih profila ljudi. Jedan od onih koji su odigrali veoma značajnu ulogu u razvoju tamošnjeg fudbala je i Bora Milutinović, jer za njega nema zatvorenih vrata La Masia i Castilla kao inspiracija I prije nego je Katar dobio organizaciju Svjetskog prvenstva, pripreme za isto su krenule punom parom. Najznačajniji faktor Kataranima u tom periodu nije bio dovođenje velikih zvijezda i ostvarivanje kvalitetnih rezultata sa generacijama postojećih fudbalera, već dovođenje mladih i talentovanih evropskih trenera, s obzirom na to da njihov dugoročni utjecaj može biti puno pozitivniji od dugoročnog utjecaja bilo kojeg fudbalera.  Bez obzira na to što je Katar počeo dovoditi sve više stranih stručnjaka, a što su nacionalni tim tradicionalno vodili stranci poput naših Džemala Hadžiabdića ili Džemaludina Mušovića, rezultate nije bilo lako postići. Razlog je bio jednostavan, brojni treneri koji su dolazili iz Evrope funkcionisali su samo u uređenim sistemima koje su imali u svojim klubovima, no zemlja koja je tek dobila adekvatnu infrastrukturu za razvoj talenata ali koja nema nikakvo znanje o tome i nema uspostavljen adekvatan sistem rada bila je prevelik zalogaj za njih. Stoga je na čelo Aspire akademije doveden, jedan od ključnih  ljudi za razvoj omladinaca Real Madrida Ivan Bravo, a jedan trener kojeg je selektirao bio je sposobniji od drugih. Katalonac Felix Sanchez Bas nikada nije bio profesionalni fudbaler, ali imao je sedam dobrih godina iskustva u čuvenoj La Masiji. Između ostalih, radio je sa Lionelom Messijem, Sergiom Busquetsom i Andresom Iniestom, trojcem koji će kasnije da se izdefiniše i svrsta se u red najboljih igrača na svojim pozicijama u fudbalskoj historiji. Nije Sanchez bio toliko poznato ime i zato je i pristao doći u Aspire akademiju još 2006. godine. Mlad stručnjak poput njega je sa 31 godinom dobio šansu da oblikuje fudbal cijele jedne nacije, što mu je jednostavno moralo goditi. Nakon sedam godina rada u Aspire akademiji, došlo je vrijeme za iskorak u Sanchezovoj karijeri. 2013. godine postaje selektor reprezentacije Katara do 19 godina, a godinu  dana kasnije ekipa sastavljena stoprocentno od tadašnjih ili bivših članova Aspire akademije postaje prvak Azije u svom uzrastu. Bio je to pokazatelj da je Katar na pravom putu, no sam seniorski fudbal bio je totalno drugačija priča od onog što je napravljeno u juniorskoj konkurenciji, a nemilosrdni prelaz u profesionalizam je toliko nepredvidiv da se pobjeda nije smjela početi slaviti prerano. Ipak, jedno se moglo učiniti. Felix Sanchez je uspješnim izlaskom iz akademije i prelaskom na internacionalnu scenu sebi kupio mjesto selektora i 2017. godine je zvanično sjeo na klupu, sa ciljem da podmladi ekipu i napravi što bolji rezultat na AFC kupu 2019. godine. Interesantno, njegov prethodnik Jorge Fossati je nakon pobjede nad Južnom Korejom od 3:2 pomalo šokantno odlučio napustiti nacionalni tim, a Katar je tada još uvijek imao šanse, mada izričito male, za plasman na Svjetsko prvenstvo 2018. godine. Felix Sanchez je prihvatio posao, ali bez da ima imperativ napraviti čudo. U mečevima do kraja kvalifikacija koji su brzo postali beznačajni “zategnuo” je tim na način na koji je to bilo potrebno i Katar je bio spreman. Felix Sanchez Bas je obećavao mnogo još dok je radio u omladinskom pogonu Barcelone. Ipak, trebalo je proći preko 10 godina da se katarski fudbal podigne iz temelja i da Bas i drugi mladi treneri uberu plodove svog rada Slavlje u Emiratima donosi i političke poene Kada se govori o ovogodišnjem AFC kupu, jako je bitno spomenuti da se on održavao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zemlji koja čini jako značajan dio osovine čija je politika dijametralno suprotna katarskoj. 2016. godine odnosi ovih zemalja su drastično poremećeni kada su skupa sa Saudijskom Arabijom Emirati orkestrirali blokadaru Katara. Stoga je Katar imao i priliku da iz Emirata pošalje snažnu poruku o tome ko drži svaki, pa i fudbalski primat. Fudbal kao dio rivaliteta nije lako ne spomenuti, s obzirom na to da jedna od najjačih emiratskih porodica finansira Manchester City, dok su Katarani na čelu PSG-a.

Kada je Xavi predvidio da Katar ide do naslova, doživio je čak i uvrede i nazvan je katarskim plaćenikom. Potvrdilo se da je njegovo poznavanje, katarskog, ali i azijskog fudbala, mnogo bolje nego se očekivalo, te da on nije došao u Katar samo da bi odnio lak novac Budućnost je neizvjesna, ali Katar ima osnove za optimizam Rezultat toga je 19 postignutih golova na turniru te sjajna mlada ekipa koja igra dopadljiv fudbal a da joj pritom odbrana primi samo jedan gol. Rezultat toga je da su dva mladića rođena 1996. godine postali prvi strijelac i prvi asistent iako još igraju u matičnoj zemlji. Zasjenili su zvijezde Tottenhama, Leicestera i brojnih drugih evropskih klubova. Obojica su kao vrlo mladi probali igrati u Evropi, ali bio je to ekstremno velik zalogaj za njih. No, za razliku od onoga što obično viđamo kod mladih igrača koji ne uspiju nakon prve šanse, Katar im je pružio drugu. Za njih se već danas raspituju evropski klubovi, svjesni da ono što su pokazali protiv Japanaca koji su čak i u Evropi sinonim za kvalitetne azijske fudbalere, nije nimalo rezultat slučajnosti. Samouvjereni Katarani kažu da najbolje iz Aspire akademije tek dolazi i da će se 2022. godine svijetu prezentovati kvalitet kakav od Katarana niko ne očekuje. Saradnja je već potpisana sa nekoliko španskih klubova u kojima su pojedini fudbaleri već boravili kako bi dobili stvarno iskustvo evropskog fudbala. Nedavno je ozvaničena i saradnja sa Leeds Unitedom, pa je jasno da bi katarski model mogao postati puno dugoročniji od organizacije jednog prvenstva na svom terenu. S druge strane, postavljaju se opravdana pitanja da li će FIFA naći način da spriječi naturalizaciju talentovanih momaka dovedenih iz okolnih zemalja, jer Katar ima puno liberalnije zakone za dobijanje državljanstva kod sportista.  No, ako su brojke i značaj za ekipu onih koji su naturalizovani do današnjeg dana bile prilično male, teško je očekivati da će one drastično porasti u posljednje četiri godine priprema za Svjetsko prvenstvo, kada će fokus na dešavanja u ovom nacionalnom timu biti drastično veći. Uostalom, Katarani su već pokazali da i bez te vrste “dopinga” mogu biti najbolji u Aziji. Za zemlju koja je članica FIFA-e postala tek 1970. godine, i to je nešto.

Afif i Ali.jpg - (PUT OKO SVIJETA) Kako jedna akademija može promijeniti azijsku i svjetsku sliku fudbala?

Akram Afif (11) i Almoez Ali (19) bili su najbolji igrači turnira. Njihovi nastupi primjer su šta adekvatan rad može proizvesti od fudbalera koji su u Evropi u prvom pokušaju bili označeni neadekvatnim. S obzirom na to da tek imaju po 22 godine, skori dolazak na evropsku scenu definitivno je realna opcija