Nasilje u porodici: “Tukao me je, a mene je bilo stid”

Foto: Oslobođenje

Patrijarhalni odgoj ženske djece, mišljenje mahale, strah od budućnosti, finansijska ovisnost napravili su od pedesetogodišnje Sarajke i njene kćerke žrtve supruga i oca. Progon je trajao dugo, a posljednje tri godine fizička nasrtanja, izbacivanje iz kuće, uskraćivanje hrane, vode i lijekova postali su svakodnevnica. Ova Sarajka je bila izolovana od rodbine, prijatelja, komšija i to je ono što nasilnici prvo urade.

Maltretiranje

– Nikada za 30 godina braka nisam mogla imati prijateljicu, sa rodbinom sam vremenom gubila kontakt, sve kako bih udovoljila suprugu. Oduvijek sam bila potlačena i služila sam samo kako bih njemu ispunjavala želje. Trpjela sam zbog odgoja, poslije zbog djece, bojala sam se sramote, bojala sam se budućnosti. Zavisila sam od supruga. Nisam radila i nisam imala nikakva primanja. Čak je i kuća u kojoj smo živjeli bila kuća njegovih roditelja u kojoj ja nisam imala nikakva prava, priča nam štićenica Sigurne kuće u Sarajevu.

Nasilje je trajalo, a ona se nadala da će se suprug promijeniti. Kćerka je bila u pubertetu i molila je majku da se strpi, jer je otac poslije svake neprospavane noći i batina uvjeravao da će se promijeniti i da će biti bolje. Krajem 2017. odlučila je prvi put doći u Sigurnu kuću.

– Ostala sam samo dva i po mjeseca i on je uvjerio kćerku da mu se vratimo. Pogriješila sam i vratila se, a onda je uslijedilo svakodnevno maltretiranje, jače nego ikada. Maltretirao je i kćerku i mene. Razboljela sam se, otišla u bolnicu. Dobila sam nekoliko dijagnoza. Nadala sam se da će bar to probuditi saosjećanje kod njega, ali, naravno, do toga nije došlo. Isti dan kada sam se vratila kući, pretukao me i izbacio iz kuće. Tu noć sam se opet našla na ulici, kontaktirala sam policiju, oni Centar za socijalni rad i smjestili su mene i kćerku u Sigurnu kuću. Već 11 mjeseci smo ovdje. Oporavak od trauma, ružnih sjećanja, agonije kroz koju smo prolazile trajao je mjesecima. U međuvremenu sam se razvela i počela razmišljati o samostalnoj borbi kroz život, priča Sarajka koju nakon izlaska iz Sigurne kuće ne čeka posao, krov nad glavom, ali ne odustaje.

Ova žena kaže da je preživjela najteži logor, najteže stvari koje jedan ljudski život može podnijeti, te poručuje ženama da se odvaže i napuste nasilnika. Život je puno više od krova nad glavom.

– Miran san, prijateljski razgovor, suosjećanje, toplina se ne mogu nikakvim novcem platiti, a mi smo to sve pronašli ovdje. Podršku u svakom smislu. Sada mi je žao zbog svakog dana koji sam provela u strahu, boli, samoći, tuzi, suzama, kaže ona.

Fondacija lokalne demokratije od 2000. vodi jedinu Sigurnu kuću u KS-u. Prema statističkoj analizi žena žrtava nasilja u porodici koje su boravile u Sigurnoj kući, najveći broj žena je od 35 do 45 godina, u prosjeku žene dolaze sa dvoje ili troje djece.

Strah i krivnja

– Trenutno je u Sigurnoj kući smješteno 17, a kapacitet je 35 osoba. Žene se najčešće odlučuju da prijave nasilje nakon dugogodišnje izloženosti nasilju. Najčešće se radi o psihofizičkom nasilju, žene dolaze sa osjećajem straha, krivnje, niskim samopouzdanjem i samopoštovanjem. Potrebno je da ponovo uspostave osjećaj sigurnosti, te da se uključe u psihoterapijski tretman, kazala nam je Sanja Sahačić, psiholog u Sigurnoj kući, i naglasila da se pored smještaja ženama i djeci pruža niz usluga s ciljem rehabilitacije i resocijalizacije.

Žene mogu dobiti pravnu pomoć i savjete, ekonomsko osnaživanje putem programa prekvalifikacije i pomoć pri zaposlenju.

Smještaj u Sigurnu kuću se vrši po preporuci centara za socijalni rad i policijskih uprava.