Posljednje Mirino pismo Miloševiću: “Čekaj me gore!”

Foto: YouTube

Kraj jedne epohe, počinje tekst u srpskom tabloidu Alo posvećen smrti Mire Marković, udovice Slobodana Miloševića.

Ona je preminula u nedjelju popodne u 77. godini života i to u Rusiji gdje boravi od sloma režima njenog supruga. Nedugo nakon posljednje od ukupno četiri kirurške intervencije, kojima je bila podvrgnuta zbog zdravstvenih problema, došlo je do ozbiljnog pogoršanja svih vitalnih funkcija i pala je u komu.

“Liječnici od prvog dana nisu bili optimisti po pitanju njenog oporavka, a prethodnih tjedan dana bila je na aparatima. Njen sin Marko bio je u stalnom kontaktu s liječnicima, bio je pokraj nje u Sočiju, ali nije joj bilo spasa”, rekao je dobro obaviješteni izvor iz Rusije za Alo.

Povodm smrti Mire Marković oglasio se srpski ministar obrane Aleksandar Vulin koji je izrazio žaljenje što ona nije umrla u Srbiji. Zanimljivo je primijetiti kako je izostala neka opširnija izjava Ivice Dačića zato što je on počeo svoj politički put upravo u u JUL-u, Mirinoj stranci. Toliko se trudio svidjeti Miloševićima da su ga zvali “mali Sloba”, a u nedjelju je kratko kazao:

“Sućut obitelji i pomoć ako treba oko pogreba”, kazao je on za Alo.

Kad su 2006. godine sahranjivali Slobodana Miloševića, pročitano je i pismo Mire Marković koja se ovim riječima oprostila od supruga.

“Sad nisam, uz tebe, u našoj zemlji, kod naše kuće. Zlikovci koji su te ubili u haaškoj tamnici hoće i moju glavu, možda i glave naše djece. Hoće uništiti svaki trag života koji liči na tvoj, prije svega moj. Nas dvoje smo uvijek bili na istoj strani svijeta, tamo gdje se vodi veličanstvena bitka za slobodu naroda i ljudi, za ravnopravnost među njima, za dostojanstvo ljudskog života”, istaknula je Mira Marković.

Navela je i da zna da će Slobodan vječno živjeti za sve kojima je stalo da žive kao ljudi, a da će njegove “haaške ubojice i njihove ulizice u našoj zemlji ostati zapamćeni samo kao spletkarši, ološ, potkazivači koje nikada nije dotakao nijedan oblik časti, kukavice koje o hrabrosti znaju samo iz bajki”.

Osim svega toga, zaključila je i da nije prvi put da najvećeg čovjeka likvidiraju najmanji ljudi.

“Već četvrti dan plače Srbija. Da je tako zaplakala prije šest mjeseci, kada si se teško razbolio i kad ti nisu dali da se liječiš, ti bi danas bio živ. Ja ću ostati tamo gdje si me ostavio i nastavit ću gdje sam stala. Voljet ću našu zemlju, našu djecu, našu kuću. Borit ću se za naše ideale, objasnit ću našem malom Marku zašto se treba ponositi tobom. Čekala sam te pet dugih, teških, strašnih haaških godina i nisam te dočekala. Sad čekaj ti mene. Voli te tvoja Mira”.

Čeda Jovanović, šef srpskih liberala, koji je 31. ožujka 2001. godine predvodio ekipu koja je uhitila Slobodana Miloševića, u kuloarima voli pripovijedati najšokantniji detalj te akcije.

U trenutku kad je, nakon 27-satne opsade, ušao u njegovu vilu – sa svih strana opkoljenu do zuba naoružanim specijalcima – i jasno stavio do znanja Miloševiću da se ne može izvući, razvlašteni predsjednik Srbije zamolio ga je da se, na pola sata, povuče na gornji kat vile.

Jovanović je grozničavo razmišljao – “ako ga ne pustim, to nije humano, ako ga pustim, može otići gore i ubiti se, i otac mu je bio samoubojica… Kako god učinim, rizično je.” Ipak, dao je balkanskom krvniku – nadimak mu je priljepio The New York Times – pola sata slobodno.

Nakon isteka tih pola sata, Milošević se vratio. Sjeli su u automobil. Iz vile je odjeknuo pucanj. Miloševićeva kći Marija iz pištolja je pucala u zrak. Specijalci su polegli po zemlji, mislili su da je napad. Ipak, bio je to samo izraz kćerina bijesa. Nešto kasnije, u automobilu, Jovanovića je kopkalo što je to, do vraga, Milošević radio u tih pola sata na katu vile…

To je samo jedan, važan dokaz posve patološke veze dvoje ljudi koji su, zapravo, bili jedno, i koji su, prouzročivši niz ratova na prostoru bivše Jugoslavije, bili ključni kreatori patnje, umiranja i preseljenja milijuna ljudi.

Posljedice tih politika osjete se do dandanas. Mira Marković, “žena s cvijetom u kosi”, koja je memoare pisala od 2003. godine kad se odselila u Moskvu, do danas, ne osjeća, međutim, ni trag kajanja, potrebe za preispitivanjem “uloge moje porodice u svjetskoj revoluciji”, nepoznata joj je grižnja savjesti.

Prema njezinu mišljenju, krvavi ratovi u Jugoslaviji rezultat su zavjere NATO-ova saveza, globaliziranoga imperijalnog kapitalizma, kojemu je njezin suprug pružio žestok otpor i pobijedio.

Srpski mediji zvali su Miru Marković “srpskom Lady Macbeth”. Supruga škotskog plemića, neodlučnog tana od Cawdora Macbetha, bila je žena čija je golema ambicija gurnula cijelu obitelj u propast.

Iz Markovićkinih memoara vidi se da je njihova situacija bila različita. Ona i Slobodan Milošević nisu naime bili dva bića nego jedno. Od srednje škole do Miloševićeve smrti, ta je simbioza bila bolesno čvrsta, nerazoriva…

Stil Mire Marković – a stil, to je čovjek – nepodnošljivo je kičast, bez usporedbe na ovim prostorima.

Na stotoj stranici knjige ona opisuje kako je u gimnaziji započela njezina ljubav s Miloševićem. Šetali su po požarevačkom snijegu, Milošević je pjevao tih godina popularni šlager “Podmoskovske večeri”, pa njezinu smrznutu ruku stavio u svoj džep.

“Nikad nekoga takvog nisam vidjela”, piše Mira Marković, “ni na filmu, ni u snu. Sjetila sam se svih muških likova, iz filma, iz literature – nitko nije imao sve najljepše osobine koje je Bog smislio za čovjeka.

Svima je drugima nedostajala poneka. On je imao sve… Bio je ljepši od svega što sam mislila da je lijepo; od svega čemu sam se divila.

Ljepši od svih bajki, od pijeska na morskoj obali pod prvim jutarnjim suncem, od mirisa tek pokošene trave, od alpskog sutona na planini na kojoj su živjeli Heidi i njen djed, od moje plave suknje ispod koje se jedva nazire bijeli žipon od čipke, od filma ‘Snjegovi Kilimadžara’, od zvjezdane noći u kojoj su plesali Pepeljuga i onaj njen princ, od tog princa, od novogodišnje noći, od glasa slavuja u junskoj noći, od sunca koje se rađa iznad Tihog oceana, od slike ‘Crveni vinogradi’ Van Gogha, od magle nad Avalom u studenom…”

Iz ovog je opisa prilično vidljivo da autorica živi u psihotičnoj iluziji, u nepostojećem svijetu čiju konstrukciju podržava njezin muž, fatalni Slobodan Milošević.

“S vremenom smo shvatili da nismo dva čovjeka nego jedan”, piše Mira Marković, “žena s cvijetom u kosi”. Istina.

Miloševićeva obrana na sudu u Haagu bila je odrađena u istom ključu – on nasuprot cijelog svijeta, sa svojom istinom, agresivan, nepopustljiv, tvrd…A ona uz njega. Jasno je stoga da ni u knjizi Mire Marković nema nikakvih indiskrecija o balkanskim ratovima. O hrvatskim akterima ona piše rijetko i bez teških riječi.

Nešto detaljnije opisuje dvojicu vodećih hrvatskih komunista u Beogradu potkraj ‘80-ih, Ivicu Račana i Stipu Šuvara. Šuvara opisuje kao čovjeka koji se okrenuo protiv Miloševića i Srbije.

“Šuvar nije pokazao razumijevanje za raspoloženje komunista i naroda u Srbiji, a pogotovu im nije davao nikakvu podršku. Naprotiv. Izrazito je naglasio da Srbija treba da se smiri, da radnici trebaju gledati svoja posla i da se problemi na Kosovu ne mogu riješiti preko noći… Slobodan ga je pitao: Koliko traje ta noć, i kad će početi svitati…”?

Ostavite svoj komentar