Kardiohirurg Sanko Pandur: Praviti konferenciju sa punim amfiteatrom znači: Ili se nekoga bojite ili tražite saveznike za nešto

Foto: Oslobođenje

U ovo vrijeme prije 35 godina Medicinska škola u Sarajevu je imala svoju radnu brigadu, čiji je zadatak bio čišćenje snijega na Skenderiji. Prof. dr. Sanko Pandur, tadašnji učenik, danas ugledni kardiohirurg, bio je dio te družine i otvaranja Olimpijskih igara na stadionu Koševo, a na Skenderiji proglašenja pobjednika. Da li se sa sjetom sjeća tih dana, pitamo doktora Pandura.

– Ne sjećam se sa sjetom, nego sa srećom, zato što trebate biti jednom u životu svjedok i akter toga. Dakle, ima samo sretnog pamćenja na moju mladost, u kojoj se sve to dešavalo, i državu u kojoj sam živio i u kojoj se desila Olimpijada.

Da li se sada, u EYOF-u i oko njega, u zraku osjeća imalo atmosfere kakva je bila uoči ZOI-ja ‘84?

– Ne osjećam je u dovoljnoj mjeri, ali moja djeca su vrlo zainteresirana za EYOF, spremaju se za stadion, da i oni budu svjedoci tom događaju.

Predizborna igra

Svako vrijeme ima svoje događaje. Mislim da smo tada svi bili sretniji nego danas. Nije bilo podjela među ljudima, nije bilo toliko negativnih stvari, svi smo bili posvećeni uspjehu ZOI-ja, a danas nema te posvećenosti uspjehu EYOF-a. To je razlika.

Vi ste cijeli život posvećeni i liječenju srca djece?

– Do sada je u BiH, u posljednjih 20 godina, bilo 817 kardioloških operacija djece, a imali smo i više od 300 interventnih kardioloških procedura, kojima se izbjegao operativni zahvat. Tako da smo više od 1.000 djece u BiH tretirali, što je ravno ogromnoj osnovnoj školi. To tretiranje je bilo u Kliničkom centru, a od 1. marta prošle godine, ovdje, u zgradi Opće bolnice Sarajevo, u Centru za srce.

Kao nekadašnji uposlenik KCUS-a pretpostavljam da ste pratili izvještaje sa nedavne konferencije za medije njegovog menadžmenta?

– Mislim da su se na konferenciji ponizile dvije strane, medicina i novinari. Prvi, zato što nisu pričali o planovima za budućnost o medicini, a drugi zato što su dopustili da se s njima onako ponaša. Šta je trebalo uraditi? Napustiti skup.

Kako tumačite pun amfiteatar Vaših kolega?

– Praviti konferenciju sa punim amfiteatrom znači: Ili se nekoga bojite ili tražite saveznike za nešto za što niste sigurni da će pobijediti ili nešto treće što ne mogu da objasnim. Sve je mučno, taj dekor.

Ovo hoću reći: Pacijent kao subjekt i objekt je subjekt i objekt operatera, doktora koji je uz pacijenta. Svakom menadžmentu na svijetu pacijent je na četvrtom mjestu. Na prvom je zadovoljstvo zdravstvenih radnika, na drugom je superioran organizacijski sistem u kojem pacijent ne luta i treće je tehnološko-tehnička superiornost, znači, imamo aparate, reagense, imamo sve da bi se postigla dijagnoza u roku od 72 sata. Ako su te tri stvari zadovoljene, i pacijent će biti. Kada menadžment insistira na tome da radi na zadovoljstvu pacijenta, to je predizborna igra. Ovo Sanko Pandur nije iz prsta isisao, to je dio istraživanja japanskog naučnika u 126 bolnica Japana, SAD-a i zapadne Evrope. Kao što i suficit jedne zdravstvene ustanove može biti toliki samo da ta ustanova može preživjeti mjesec i po.

Na pomenutoj presici i Vi ste spomenuti kao neko ko je generalnoj direktorici rekao koliko je umrlo ljudi na kardiohirurgiji u jednom periodu?

– Jako je neprofesionalno pominjati mortalitet, sa “mislim… kada sam bila u menadžmentu itd…”. O čemu se radilo? Ukidanjem jedinice internističke intenzivne njege većina bolesnika je završavala, što je bilo nedopustivo, u kardiohirurškoj intenzivnoj njezi. Pa smo imali bez dobre prognoze teške moždane udare, teške upale pluća, a dara je prevršila mjeru kada je predozirani narkoman smješten u kardiohiruršku intenzivnu njegu, u jedan boks, a u drugom je bio operisani sa ugrađenim vještačkim zaliskom. Tada je smrtnost bila velika.

Zašto ste otišli sa Kliničkog centra?

– Kada sam vidio u kom pravcu kreće atmosfera u KC-u, kada sam osjetio besperspektivnost i kada se to odrazilo na moje zdravlje, rekao sam da moram nešto mijenjati, i došao sam na Opću hirurgiju Opće bolnice Sarajevo. To je inače bilo moje prvo zvanje, a poslije sam subspecijalizirao kardiohirurgiju. Dakle, nađete se u situaciji da ste strukovno, statusno, emotivno, finansijski nesretni, nezadovoljni i nema razloga da ostajete. I ja imam djecu.

Ostatak intervjua pročitajte na OSLOBODJENJE.BA

Ostavite svoj komentar