Nauru je malo koralno ostrvo u jugozapadnom dijelu Tihog okeana, veliko samo 21 kvadratni kilometar, čime se ubraja među tri najmanje države svijeta, odmah iza Vatikana i Monaka. Danas na njemu živi oko 10.000 stanovnika, a najbliži susjed udaljen je gotovo 300 kilometara.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka Nauru je bio jedan od najbogatijih po stanovniku na svijetu, zahvaljujući jedinstvenom prirodnom resursu, fosfatu koji je nastao od vjekovnog taloženja ptičjeg izmeta. Danas, prema procjenama, oko 80 posto ostrva je potpuno neupotrebljivo za bilo kakvu ljudsku aktivnost.
Kako je nastalo bogatstvo
Milionima godina Nauru je bio usputna stanica na putevima ptica selica. Pošto na ostrvu nije postojalo kopnenih sisara koji bi ugrožavali ptice, one su se tu dugo zadržavale, a njihov izmet je vremenom formirao debele naslage fosfata, sirovine ključne za proizvodnju vještačkog đubriva.
Nalazišta je otkrio australijski istraživač Albert Elis 1906. godine, nakon čega je odmah počelo iskopavanje, prvo pod njemačkom, a potom pod australijskom upravom.
Godine izobilja i nagli pad
Do stjecanja nezavisnosti 1968. godine, sa ostrva je izvezeno više od 35 miliona tona fosfata, uglavnom pod stranom kontrolom. Tek nakon nezavisnosti, Nauruanci su preuzeli kontrolu nad preostalim rezervama, a cijene fosfata su naglo rasle.
Do 1975. godine, bruto domaći proizvod po stanovniku dosegao je oko 50.000 dolara, što je ostrvo svrstalo pri samom vrhu svjetske ljestvice bogatstva. Vlada je ukinula porez na dohodak, uvela besplatno stanovanje, zdravstvenu zaštitu i školovanje. Većina građana primala je naknadu od rudarenja i nije morala raditi, pa su ribarski čamci ostavljeni da trunu, a poljoprivredna zemlja i palme zapuštene.
Osnovan je i posebni fond koji je trebao osigurati sredstva za period kada fosfata više ne bude. Umjesto ulaganja, novac je trošen na luksuzne stvari, poput sportskih automobila, čarter letova, pa i na propali mjuzikl u londonskom Vest Endu.
Do početka dvijehiljaditih godina zalihe fosfata bile su praktično iscrpljene, a država se našla na pragu bankrota.
Posljedica koju niko nije predvidio
Iza decenija intenzivnog rudarenja ostao je krajolik golih krečnjačkih šiljaka, bez ijednog sloja obradive zemlje. Gubitak poljoprivrednog tla imao je posljedice koje se ne mogu izraziti samo finansijskim pokazateljima.
Pošto se hrana više nije mogla uzgajati na ostrvu, stanovništvo se okrenulo uvoznoj, uglavnom prerađenoj hrani. Danas Nauru bilježi jednu od najviših stopa gojaznosti i dijabetesa tipa 2 na svijetu.
Kako bi opstala, država danas pokušava generisati prihode kroz:
- Prodaju državljanstva
- Naplatu smještaja za tražioce azila koje šalje Australija
- Planove o rudarenju morskog dna
Izvoz fosfata je obnovljen 2005. godine, ali se procjenjuje da će preostale zalihe potrajati još samo oko trideset godina. U ekonomskim krugovima, primjer Naurua danas se koristi kao udžbenički slučaj takozvanog prokletstva resursa, situacije u kojoj zemlja bogata jednom sirovinom na kraju završi u gorem stanju nego da tu sirovinu nikada nije ni imala.
