Istraživači sa Državnog univerziteta Utah od 2019. godine sproveli su neobičan eksperiment, preselivši 47 dabrova na rijeke Price i San Rafael u istočnom Utahu. Cilj je bio jednostavan, ali ambiciozan: pokušati oživjeti degradirane pustinjske vodotoke pomoću prirodnih graditelja brana.
Objavljeni naučni radovi pokazuju mješovite rezultate. Iako je većina preseljenih životinja ili uginula ili napustila područje, broj brana na rijekama ipak se povećao nakon intervencije.
Zašto su dabrovi odabrani kao rješenje
Rijeke Price i San Rafael godinama su bile u lošem stanju zbog brana, kanala za navodnjavanje i suše koji su promijenili njihov prirodni tok. Korita su postala jednolična, nedostajalo je drveta, a od toga su najviše trpjele domaće, zaštićene vrste riba.
Logika iza projekta bila je jasna: dabrovi grade brane, iza kojih nastaju bare i močvarni pojasevi gdje se voda duže zadržava, a ribe dobijaju utočište tokom sušnih perioda. Umjesto da budu usmrćeni zbog štete koju su pravili na drugim lokacijama, dabrovi su hvatani i puštani na ove dvije rijeke.
U projektu su, pored Državnog univerziteta Utah, učestvovali i Američki geološki zavod (USGS), savezni uredi za upravljanje zemljištem i vodoprivredu, te državna služba za divlje životinje Utaha. Dio istraživanja bio je i magistarski rad Emme Doden.
Visoka stopa smrtnosti preseljenih životinja
Prema radu objavljenom 2023. u časopisu Animal Conservation, autori su pratili 47 preseljenih i 24 domaća dabra. Rezultati su pokazali značajnu razliku u preživljavanju:
- Procijenjeno preživljavanje odraslih domaćih dabrova nakon osam sedmica iznosilo je 88 posto
- Kod preseljenih odraslih dabrova taj procenat bio je oko 26 posto
- Kod preseljenih mladih dabrova svega oko devet posto
Preseljeni dabrovi ponašali su se poput mladih jedinki koje traže novu teritoriju, lutajući u prosjeku i do dvadesetak kilometara od mjesta puštanja, zbog čega su češće padali kao žrtve grabežljivaca.
Doden je kasnije izjavila da su vjerovatno i oni dabrovi koji su napustili područje ipak doprinijeli pomoći rijeci, s obzirom na stepen njene degradacije.
Brane su se pojavile, ali ne nužno zaslugom preseljenih dabrova
Nakon preseljenja, na rijekama je zabilježeno znatno više dionica s branama nego ranije. Međutim, autori istraživanja nisu mogli sa sigurnošću utvrditi koji su tačno dabrovi izgradili te brane.
U ranom izvještaju iz 2020. godine zabilježeno je pet novih brana, od kojih su tri, prema snimcima kamera, vjerovatno sagradili dabrovi koji su se sami doselili na područje. Kasnije je na rijeci Price postavljeno i 70 vještačkih brana od kolja i granja koje imitiraju prirodne strukture, s ciljem da zadrže dabrove na lokaciji.
Prema radu objavljenom 2024. u časopisu Restoration Ecology, dabrovi su bili aktivni na samo dvije od tih vještačkih brana. Preživljavanje osam sedmica nakon puštanja iznosilo je oko 50 posto prije postavljanja vještačkih brana, a oko 41 posto nakon toga. Od ukupnog broja, 15 dabrova ubili su grabežljivci, dok je 39 napustilo područje.
Istraživači su primijetili da je preživljavanje bilo slabije kada je proticaj rijeke bio veći, dok su ljetne monsunske poplave odnosile i prirodne brane koje su životinje izgradile.
Zašto se projekat ipak smatra vrijednim
Autori studija zaključuju da treba očekivati visoku stopu uginuća prilikom preseljenja dabrova i da životinje često napuštaju nova staništa. Ipak, naglašavaju da je preseljenje bolja opcija od usmrćivanja problematičnih jedinki, a višestruko puštanje tokom vremena moglo bi stvoriti stabilnu populaciju.
Preporučuju da se vrijeme puštanja dabrova uskladi sa nivoom vodostaja rijeka, kako bi se povećale šanse za preživljavanje.
Korisnost dabrovih brana potvrđena je i u drugim istraživanjima. Studija Emily Fairfax i Andrewa Whittlea, objavljena 2020. u časopisu Ecological Applications, analizirala je pet velikih požara na zapadu SAD-a. Rezultati su pokazali da je pad zelenila tokom požara bio 3,05 puta veći uz potoke bez dabrova u odnosu na one s dabrovim branama.
Povratak dabrova i u Bosnu i Hercegovinu
Slična priča o oporavku populacije dabrova odigrala se i u regiji. Evropski dabar u Bosni i Hercegovini bio je istrijebljen lovom, ali je uspješno vraćen 2005. godine na rijeku Semešnicu, a godinu kasnije i na Sokočnicu.
U Hrvatskoj je između 1996. i 1998. godine pušteno 85 dabrova, od kojih se dio proširio i prema teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema radu Igora i Tijane Trbojević, objavljenom 2016. u Glasniku Šumarskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci, deset godina nakon povratka u BiH je registrovano najmanje 43 dabrove porodice, što autori procjenjuju na oko 140 životinja.
Najveća koncentracija zabilježena je u slivu rijeke Vrbas, zatim Une i Drine, pri čemu su više od polovine porodica činili doseljenici iz Hrvatske. Danas je u Republici Srpskoj dabar trajno zaštićena vrsta, dok u Federaciji BiH postoji lovostaj za ovu životinju.
