Pobjeda pop-etno grupe Lelek na ovogodišnjoj Dori s pjesmom „Andromeda“, kojom će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu u Beču, ponovo je stavila u fokus javnosti staru tradiciju sicanja, obrednog pučkog tetoviranja karakterističnog za Hrvatice katolkinje u Bosni i Hercegovini. O ovoj temi u Otvorenom programu Radija Herceg-Bosne govorila je profesorica Vesna Haluga, autorica knjige „Znamen na koži“.
Haluga je pojasnila da su nazivi sicanje, bocanje, križičanje i znamonovanje termini za isti fenomen, oblik tradicijske tetovaže koji je najviše zabilježen u Bosni i Hercegovini, ali i u dalmatinskom zaleđu te ponegdje u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Zaštitna funkcija u vremenima osmanske vlasti
Prema riječima profesorice Haluge, sicanje se vezuje za razdoblje osmanske vlasti od 15. do 19. stoljeća, a njegova ključna posebnost bila je zaštitna funkcija, čime se razlikuje od svih drugih vrsta tetovaže u svijetu.
U doba osmanske vlasti križ je za okupatore smatran „nečistim“, pa su tetovaže na rukama, čelu ili prsima mogle spašavati živote i sačuvati čast žena.
Kao temeljni motiv svake tradicijske tetovaže Haluga je izdvojila križ, dok su se kasnije javljali i složeniji ukrasi poput „jelica“ i grančica. Nakon odlaska Osmanlija, tetoviranje je prešlo u obrednu, a zatim i ukrasnu praksu, poprimivši funkciju svojevrsnog nakita u vremenima bez materijalnih mogućnosti.
Profesorica je podsjetila i da je u komunističkom razdoblju postojala propaganda koja je odvraćala od ovog običaja, dijelom i zbog vjerskog simbola križa, pa je praksa s vremenom slabila. Ipak, u posljednjih petnaestak godina tetoviranje generalno ponovo postaje popularno, čemu doprinose pjevači, glumci i sportisti.
Terensko istraživanje i živuće svjedokinje
Haluga je istakla da danas još postoje žive žene s tradicijskim tetovažama, posebno u područjima Rame, Lašvanske doline i Jajca. Riječ je najčešće o ženama tetoviranim šezdesetih godina prošlog stoljeća, pa je, kako kaže, važno zabilježiti njihova svjedočanstva dok je za to još vrijeme.
U terenskom istraživanju veliku ulogu imao je profesor Zoran Stojanović, koji je obavio razgovore i prikupio fotografije žena s tradicijskim tetovažama u vrijeme kada je Haluga radila doktorsku disertaciju tokom pandemije korone. Stojanović priprema i fotomonografiju na tu temu, a jedna njegova fotografija trenutno je izložena u Etnografskom muzeju u Zagrebu.
- Predstavljanje knjige „Znamen na koži“ najavljeno je za 19. mart, na blagdan sv. Josipa
- Knjiga je doživjela treće izdanje i prevodi se na engleski jezik
- Objavljene su i knjižice o običaju na engleskom, njemačkom, francuskom, italijanskom, španskom i mađarskom
Put prema UNESCO listi nematerijalne baštine
Prema riječima Haluge, uvrštavanje sicanja na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva zahtijeva jasno definisanje specifičnosti fenomena, naučnu standardizaciju dokaza i dokazivanje kontinuiteta prakse. Najveći izazov je to što običaj mora biti „živ“, odnosno mora se i dalje praktikovati.
Kao primjer uspješnog modela navela je Bokeljsku mornaricu, koja se na UNESCO listi nalazi zahvaljujući zajedničkom angažmanu ministarstava kulture Hrvatske i Crne Gore. Haluga bi voljela vidjeti sličnu saradnju i za hrvatsku tradicijsku tetovažu.
Zanimljivo je da je profesorica pronašla i osobu koja danas nastavlja tradiciju sicanja, koristeći tintu ali zadržavajući tradicijski način izrade. Ta osoba, čiji je otac porijeklom iz Bosne, danas živi u Parizu. Originalna smjesa za tetoviranje temeljila se na zdrobljenom ugljenu i majčinom mlijeku, što ovu praksu čini jedinstvenom i u ekološkom smislu.
Haluga je poručila da hrvatska tradicijska tetovaža predstavlja zajedničku kulturnu baštinu, bez podjela na to je li riječ o baštini iz Bosne ili Hrvatske, te izrazila zahvalnost grupi Lelek što su motive sicanja koristili u svom nastupu, čime je ova stara tradicija dobila novu, globalnu promociju.
