Monako, kneževina koja se prostire na samo 2 kvadratna kilometra, riješila je jedan od najvećih infrastrukturnih problema malih država tako što je čitavu željezničku dionicu premjestila ispod površine zemlje. Umjesto da žrtvuje transportnu vezu ili prostor za gradnju, vlasti su odlučile spustiti pruge u planinu.
Rezultat ovog poduhvata su tri kilometra novih tunela i podzemna željeznička stanica duga 500 metara, izgrađena direktno u stijeni. Zahvaljujući ovom zahvatu, kneževina je oslobodila oko 4 hektara zemljišta za nove zgrade i urbane sadržaje, što je na tako maloj teritoriji izuzetno značajna površina.
Stara pruga kočila urbani razvoj
Željeznička linija koja povezuje Francusku i Italiju prolazila je nekada preko površine Monaka. Iako je bila neophodna za regionalni transport, njeno prisustvo je fizički dijelilo grad i ograničavalo mogućnosti izgradnje. Pruga nije zauzimala samo prostor koloseka, već i sigurnosne zone potrebne za nesmetano funkcionisanje saobraćaja.
Vlasti su shvatile da rješenje nije u uklanjanju željeznice, jer je ona i dalje bila strateški važna za povezivanje dvije susjedne države, već u pronalaženju načina da infrastruktura ostane funkcionalna a da istovremeno ne ometa razvoj grada.
Prva faza radova počela šezdesetih godina
Proces premještanja pruge odvijao se u dvije velike faze. Prva je pokrenuta 1960-ih godina, kada je dio pruge preusmjeren u planinu i time uklonjen sa dotadašnje trase na površini. Ovom intervencijom je oslobođen prostor koji je mogao biti integrisan u urbanističke planove grada, dok su šine nastavile funkcionisati unutar tunela.
Ipak, dio pruge je i nakon toga ostao izložen na površini, što je decenijama kasnije dovelo do potrebe za novim, opsežnijim projektom.
Finalna faza: tri kilometra tunela i stanica u stijeni
Završna faza radova trajala je od 1993. do 1999. godine. Tokom ovog perioda izgrađeno je otprilike 3 kilometra novih tunela, koji su povezani sa već postojećim podzemnim dijelom pruge. Na taj način, željeznička veza između Francuske i Italije nije prekinuta, ali više nije zauzimala površinu kneževine.
Prema podacima međunarodne baze podataka za građevinsko inženjerstvo Structurae, nova podzemna stanica koja je otvorena 1999. godine ima sljedeće karakteristike:
- Dužina od 500 metara
- Širina od 22 metra
- Ukupno 3 željeznička kolosijeka
Ovakve dimenzije pokazuju da nije riječ samo o prolazu za vozove, već o velikom podzemnom objektu koji uključuje perone i prostor za nesmetan protok putnika. Putnici pristupaju stanici sa površine grada, dok vozovi cijelim putem prolaze kroz tunele skrivene ispod terena.
Primjer efikasnog korištenja ograničenog prostora
Slučaj Monaka pokazuje kako podzemna infrastruktura može pomoći gradovima koji nemaju prostora za širenje. Kneževina nije mogla jednostavno ukinuti željeznicu, jer je ona ključna za transportnu povezanost regije, ali je uspjela pronaći rješenje koje čuva funkcionalnost pruge i istovremeno omogućava urbani razvoj.
Sa tri kilometra tunela, podzemnom stanicom od 500 metara i oslobođenih 4 hektara, Monako je vlastitu geografiju pretvorio u alat urbanog planiranja.
Ovaj projekat i danas se smatra primjerom kako se ograničen prostor može maksimalno iskoristiti kombinovanjem željezničkog inženjerstva, međunarodnog transporta i pažljivog urbanističkog planiranja.
