Pored jedne od najvećih deponija u Paragvaju nalazi se naselje čiji stanovnici veći dio života provode sortirajući otpad kako bi preživjeli. U tom okruženju, gdje su kamioni sa smećem svakodnevna slika, rođena je neobična priča o muzici koja je promijenila živote djece iz ove zajednice.
Sve je počelo kada je jedan muzičar, koji je u naselje došao raditi kao tehničar na projektu zbrinjavanja otpada, primijetio interesovanje djece za muziku i odlučio ih podučavati. Problem je, međutim, bio što u siromašnom naselju nije bilo instrumenata, a kupovina pravih bila je potpuno nezamisliva.
Violina skuplja od kuće
Cijena prave violine u ovom naselju premašivala je vrijednost kuće u kojoj su djeca živjela. Čak i kada bi neko uspio nabaviti instrument, imalo bi malo smisla donositi ga u zajednicu gdje bi odmah postao meta krađe.
Rješenje je pronašao lokalni stolar koji je radio na samoj deponiji. On je počeo od odbačenih materijala praviti prave muzičke instrumente, pretvarajući otpad u alat za umjetnost.
Kako nastaju instrumenti od otpada
Proces izrade instrumenata zahtijeva veliku strpljivost i preciznost. Tijelo violine pravi se od limene kante za boju, dok se dijelovi poput viljušaka, kalupa za kolače i drvenih dasaka s paleta koriste umjesto standardnih komponenti.
- Violončelo nastaje od bureta za ulje
- Klavijature duvačkih instrumenata prave se od dijelova cijevi i starih ključeva
- Materijal je besplatan, ali izrada svakog instrumenta traje dugo
Iako je sirovina dostupna bez naknade, pravljenje instrumenta koji zaista drži ton zahtijeva precizno podešavanje i veliko iskustvo majstora.
Od šupe do svjetske turneje
Prve probe orkestra održavane su u skromnom, improvizovanom prostoru sa samo nekoliko djece. Vremenom se broj polaznika povećavao, jer je učešće u orkestru djeci pružalo priliku da poslijepodne provedu daleko od deponije, baveći se nečim što im donosi radost.
Snimci njihovih nastupa proširili su se internetom, što je privuklo pažnju medija i organizatora širom svijeta. Ubrzo su uslijedili pozivi za nastupe u inostranstvu, a orkestar je gostovao u više zemalja. O njihovoj priči snimljen je i dokumentarni film koji je dodatno približio ovu inspirativnu priču globalnoj publici.
Kanta koja bi završila u zemlji sada ima ton, a djeca koja su sortirala otpad putuju s njom.
Nasljeđe koje traje
Priča o orkestru nije se završila svjetskom turnejom. Dio djece koja su bila članovi orkestra kasnije je nastavilo školovanje, a neki su čak i sami postali nastavnici muzike, prenoseći znanje na nove generacije.
Model osnivanja orkestara od recikliranog materijala preuzet je i u drugim zemljama, gdje su po sličnom principu formirani novi sastavi. Zanimljivo je da instrumenti i danas nastaju od otpada, ne zato što je to nužnost, već zato što je to postalo dio prepoznatljivog identiteta ovog jedinstvenog projekta.
